Dvadesettrogodišnja Samira Đidić radi u Udruženju paraplegičara i oboljelih od dječije paralize u Zenici, trenira košarku u kolicima, položila je vozački, planira kupiti automobil i upisati fakultet, te nam svima poručuje: “Kolica nisu moj identitet, i mogu raditi sve što radite i vi.
Napisala i snimila Mersiha Drinjaković
Puno, puno stvari o životu i prioritetima svi možemo naučiti od 23-godišnje Samire Đidić, djevojke iz Viteza koja živi u Zenici. Samira je paraplegičarka cijeli svoj život; nakon operacije tumora na kičmi dijagnosticirana joj je parapreza flacida, odnosno djelimična oduzetost donjih ekstremiteta. “Mislim da je to bilo tako određeno i na to se više ne vraćam, kaže Samira, dodajući da je tokom odrastanja bila jako aktivna i bez problema završila osnovnu školu.
Iako cijeli život u kolicima, ova beskrajno entuzijastična djevojka je angažovana na mnogim poljima. Radi u administraciji u zeničkom Udruženju paraplegičara i oboljelih od dječije paralize, koje broji oko 150 članova iz Zenice, Kaknja, Visokog, Žepča… Uglavnom se finansiraju putem projekata, dobro funkcionišu, odlično se slažu i, što je najvažnije, mijenjaju svoju sredinu i društvo kako bi učinili život boljim za osobe s invaliditetom. “Našim i zalaganjem udruženja s kojima sarađujemo, Zenica je postala najpristupačniji grad u BiH za osobe s invaliditetom. Mislim da u Zenici trenutno nema objekta, institucije, u koji osoba s kolicima ne može ući. Svaka saobraćajnica i cesta imaju pristupnu kosinu i život je puno jednostavniji za nas u kolicima”, priča nam Samira.
Za ovakvu situaciju u Zenici zahvala ide i nadležnim institucijama jer su prepoznale problem koji treba riješiti, ali ipak najveće zasluge pripadaju Samiri i njoj sličnim aktivistima u udruženjima koja se bore za prava osoba s invaliditetom. “Mi smo to tražili, zalagali se, objašnjavali zašto je važno da osobe s invaliditetom imaju pristup banci, pošti, školi, pozorištu…”
Otvaranje vrata mogućnosti
No nije uvijek bilo tako. Kad je došlo vrijeme da Samira upiše srednju školu, jedina koja je imala pristupni prilaz bila je Srednja ekonomska škola. “Nije me baš toliko privlačila ekonomija, ali sam bila prinuđena da je upišem. To stalno govorim na skupovima, seminarima i javnim nastupima, danas-sutra nove osobe s invaliditetom trebaju jednaku priliku za obrazovanje kao i svi drugi”, govori Samira.
Danas kaže da joj je, na njeno iznenađenje, završavanje ekonomske škole otvorilo vrata mogućnosti, zavoljela je ekonomiju, naučila puno stvari. “To znanje ekonomiste me je izgradilo na nekom novom nivou i pružilo nove prilike.” Po završetku, zaposlila se u Udruženju te se danas energično bori za sve koji slijede njezine stope, da imaju mogućnost izbora, da mogu upisati školu koju žele, a ne onu koja ima uslove da ih primi.
“Stalno govorim da mene ne određuju kolica, ja na njih potpuno zaboravim, sposobna sam i imam kapacitet da pružim maksimum na mjestu na kojem radim, i tako svaka OSI. Ima vrlo dobrih, kreativnih, sposobnih OSI koji mogu da unaprijede poslovanje firmi, ali rijetko dobijaju priliku za to.”
Voli učiti na primjerima dobre prakse iz svijeta, i uvijek radi na što većoj inkluzivnosti osoba s invaliditetom u društvo. “Nema ništa što ti možeš raditi a ja ne mogu, naravno u sferi za koju sam se školovala. Meni moja kolica služe samo da pređem od tačke A do tačke B, a sve drugo radim kao i svi ostali.”
Kad se ne bavi administrativnim poslovima ili pisanjem projekata, ima vremena za sport, koji jako voli. Već četiri godine Samira trenira košarku u kolicima. Jedina je djevojka u muškom košarkaškom klubu ‘Bosna’ u Zenici, i potpuno ravnopravna sa suigračima. “Nažalost, ne možemo napraviti ženski klub za košarku u kolicima jer nema zainteresovanih djevojaka. To jeste naporan i kontaktni sport i lako se možete povrijediti, pa možda u tome leži razlog. U cijeloj Bosni i Hercegovini samo su nas dvije: Biljana Nedić iz Banjaluke i ja.”
Samira nije neko ko se žali, ali jasno upozorava na sve nedostatke sistema, što će nastaviti i u budućnosti, a trenutno razmišlja o upisivanju fakulteta. Ekonomija joj je prvi izbor, jer ju je, kaže, zavoljela, u njoj se pronašla, i to je pravac kojim želi ići, ali privlači je i psihologija. Šta god da odluči, neće pogriješiti.
Rješenja, a ne problemi
Kroz život kroči neopterećena pričom o preprekama, uvijek se fokusirajući na rješenja. “A najveće prepreke danas u BiH, kad je riječ o osobama s invaliditetom, jesu stavovi i predrasude ljudi o nama. Kad to savladamo, sve drugo će biti lako.”
U Udruženju aktivno rade na razbijanju predrasuda. Trenutno imaju projekat koji se zove “Upoznaj osobu s invaliditetom”, koji podrazumijeva druženje s učenicima četvrtih i petih razreda i njihovo upoznavanje sa specifičnostima života koje nosi status osobe s invaliditetom. “Time mijenjamo svijest budućih generacija”, kaže Samira.
Samira živi s ocem rudarom, majkom zaposlenom u fast food prodavnici i sedam godina mlađom sestrom Eminom, također učenicom Srednje ekonomske škole. “Roditelji, porodica, uvijek su, naravno, najveća podrška, a nekad se ponašaju i previše zaštitnički, pa moram ponekad prvo njima dokazivati da neke stvari mogu sama, ali bez njih bi bilo neuporedivo teže.”
Jako cijeni prijateljstvo, a svoju najbolju prijateljica Adnu je upoznala u srednjoj školi. “Imam nekoliko pravih prijatelja, odnosno, imam ih dovoljno da se osjećam bogatom osobom.”
Položila je vozački ispit i sprema se kupiti auto. I dobijanje vozačke dozvole bila je avantura u koju je ušla s borbenim stavom. “Kad sam htjela da uzimam časove, shvatila sam da ne postoji automobil u Zenici na kojem se mogu obučavati, te da moram ići u Sarajevo. U razgovoru s vlasnikom auto-škole u Zenici, došli smo do rješenja: jedan automobil je prilagođen osobama s invaliditetom i ja sam se obučavala na njemu. Čekam da mi se poslože kockice pa da nabavim automobil. Trenutno mi je to jedina prepreka koju vidim u životu – i onda ću biti potpuno slobodna.”