PETER LIPPMAN je američki aktivista za ljudska prava sa dugogodišnjim iskustvom u radu na Balkanu, naročito u Bosni i Hercegovini. Autor je knjige “Preživjeti mir: borba za oporavak u postratnoj Bosni i Hercegovini”. Početkom aprila je na stranici lefteast.org objavio dvodijelni esej pod nazivom “MEĐUNARODNE KOMPANIJE PRAVE HAOS: Postaje li Bosna veliki rudnik Europe?” kojeg ćemo, zbog njegove opširnosti, u nastavcima objavljivati tokom idućih dana.
Širom Bosne i Hercegovine, obični građani ustaju u borbi protiv industrijskog razvoja koji prijeti da ošteti ili je već uništio dijelove životne sredine u kojoj žive. U brojnim lokalnim sredinama širom zemlje dolazi do buđenja široko rasprostranjenog pokreta za zaštitu životne sredine. Otpor organizacija za zaštitu životne sredine ima potencijal da stvori nešto što bi mogla postati najveća i najefikasnija mobilizacija još od pokreta za povratak izbjeglica i raseljenih lica kasnih devedesetih.
Ovaj esej se fokusira na opasnosti rudarenja i otpor ovoj vrsti eksploatacije. Međunarodne korporacije koje djeluju u Bosni u lovu su na rude poput litijuma, nikla, cinka i drugih koje su od suštinskog značaja za svjetsku „zelenu tranziciju“, a iznad svega drugog su zainteresovane za profit. Ključni aspekt ovog procesa je odnos između bosanskih političara i predstavnika korporacija poznatih i kao ambasadori, koji lobiraju za dobrobit kompanija koje predstavljaju.
Na pozitivnoj strani, ekološka prijetnja zbližava ljude koji su se, kako mi je jedan aktivista rekao, ranije „borili jedni protiv drugih do posljednjeg metka“. Rijeke ne poznaju granice, pa rijeka koja teče u jednom entitetu teče i kroz drugi, i ako ona nosi otrovne hemikalije, to ljudima daje dobar razlog da udruže snage preko entitetskih i etničkih granica.
Ovaj esej je podijeljen u dva dijela. Prvi pruža kontekst za razumijevanje međunarodnog lova na osnovne resurse u Bosni i opisuje korporativna istraživanja minerala na dvije lokacije: Varešu u Federaciji i planini Ozren u Republici Srpskoj. Drugi dio govori o otporu lokalnog stanovništva korporativnom uništavanju životne sredine, te opisuje saučesništvo između domaćih političara, međunarodnih zvaničnika i kompanija koje nastoje da resurse izvuku po svaku cijenu.
“Nismo u ratu, ali kao da jesmo. Ovo je kao okupacija, uzimaju našu privatnu imovinu. Svi se moramo organizovati da pružimo otpor“, kaže Zoran Poljašević, aktivista sa Ozrena.
Talas kriminala širi se planinama i dolinama Bosne i Hercegovine. Počinioci današnjeg razbojništva nisu obični mafijaši, već međunarodne korporacije koje žele da iskopavaju bosanska rudna bogatstva bez obzira na popratnu ekološku devastaciju. Domaći politički zvaničnici objeručke pomažu kako bi im olakšali poslovanje.
U ratu u Bosni od 1992. do 1995. godine poginulo je više od 100.000 ljudi, mnogo više je ranjeno, a polovina od 4,4 miliona predratnog stanovništva je raseljena ili prognana. U zemlji u kojoj se procjenjuje da gotovo svaka peta osoba umire zbog zagađenja zraka, bezobzirno uništavanje okoliša rudarenjem, preradom minerala i spaljivanjem fosilnih goriva predstavlja rat protiv stanovništva drugim sredstvima. Dobit od ovih ulaganja je kratkotrajna, uz minimalnu ekonomsku korist za pogođeno stanovništvo, dok je uništavanje šuma, rijeka i poljoprivrednih površina, uz štetu nanesenu turizmu trajna. Efekti najgore prakse upravljanja dovode do dugoročne katastrofe za javno zdravlje.
Nekontrolirani industrijski razvoj u netaknutim prirodnim okruženjima već je nanio ozbiljnu štetu starim šumama, potocima i cijelim slivovima rijeka, predstavljajući izrazitu prijetnju za biodiverzitet, turizam i zdravlja bosanskih lokalnih zajednica. Riječ je o pravoj tragediji koja se odvija u državi gdje je vladavina prava slaba i korupcija cvjeta, i gdje domaći lideri jedva čekaju da u bescjenje rasprodaju resurse svoje zemlje, bez obzira na dugoročnu štetu. Korumpiranim političarima u ovome svesrdno pomažu međunarodni zvaničnici, posebno ambasade koje djeluju kao posrednici i javni zastupnici rudarskih kompanija sa sjedištem u zemljama koje predstavljaju. Međutim, na mnogim mjestima su se građani Bosne i Hercegovine udružili kako bi pružili otpor uništavanju okoliša koje ugrožava njihove živote i egzistenciju.
Njihovi napori imaju potencijal da prerastu u širok pokret. Problem im ne predstavlja razvoj kao takav, jasno je da je bosanskohercegovačkoj ekonomiji očajnički potreban zaokret prema produktivnosti i odmak od kredita koji je sputavaju. S obzirom na to, snage koje zagovaraju rudarenje su znatno jače od onih koji bi štitile okoliš i aktivistima je jasno kako njihov zadatak nije samo da zaštite zemlju od predatorskih stranih kompanija.
Oni se također moraju hitno suprotstaviti korumpiranom sistemu koji ne samo da omogućava bezobzirnu eksploataciju, već mu opstanak zavisi od održavanja demokratije u zemlji na niskom nivou. Aktuelni politički sistem se zasniva na vještačkom razdvajanju običnih građana u etnonacionalističke „torove“. Sa građanima koji su tako podijeljeni i uplašeni, ukorijenjenim elitama ništa ne stoji na putu da sklapaju poslove sa stranim rudarskim kompanijama na štetu svojih birača i na štetu okoliša.
Paradoks “zelene tranzicije”
Sve svjesnija razornih učinaka klimatskih promjena, Europska unija je lider u napuštanju fosilnih goriva koja doprinose globalnom zagrijavanju. Integralni dio dekarbonizacije svjetskih energetskih sistema su rude koji omogućavaju održivu proizvodnju električne energije, uključujući bakar, nikal, olovo, kobalt, cink i litijum. Oni su neophodni materijal u proizvodnji električnih vozila, vjetroagregata, mobilnih telefona, stanica za punjenje i solarnih fotonaponskih jedinica.
Ove i druge rijetke tvari stoga predstavljaju strateške sirovine i, kao takve, nisu ključne samo za „zelenu tranziciju“, već su unosan izvor profita za investitore. U toku je svjetski lov na ove rude, a između ostalih lokacija u regionu na meti su i planine Bosne i Hercegovine, dok međunarodna zajednica svesrdno potencira iskorištavanje njenih prirodnih resursa.
Ovdje su detektirani bogati izvori litijuma, bakra, olova, nikla, cinka, pa čak i zlata i srebra, između ostalih ruda. Ova otkrića nisu novost – jedan bosanski aktivista mi je rekao da je kasnih 1960.-ih jugoslovenska vlada istražila i stvorila bazu podataka mnogih rudnih ležišta širom bivše države, pružajući vitalne informacije dostupne u svrhu buduće eksploatacije. Dokumenti „osnovne geološke mape“ čuvaju se u depou Saveznog geološkog zavoda u Beogradu.
Istraživanja kao uvod u eksploataciju u Bosni odavno traju, a mnoga od njih su već dovela do iskorištavanja resursa – ne samo kad su u pitanju rude, već i za hidroelektrane, solarna energija i vjetar. Nažalost, već postoje mnogi primjeri gdje je nastala šteta po okoliš, a novi projekti daju naslutiti na nove devastacije.
Neki poznati primjeri uključuju izgradnju nekoliko hidroelektrana u gornjem toku Neretve u Republici Srpskoj, koja prijeti da promijeni tok rijeke, naruši biodiverzitet i upropasti turizam duž ove rijeke zapanjujuće ljepote koja protječe kroz oba bosanskohercegovačka entiteta. Šume se krče i ravnaju u svrhu izgradnje solarnih elektrana uz poljoprivredna područja u blizini Mostara. Izgradnji nisu prethodile konsultacije sa vlasnicima zemlje, koji su o tome što se događa saznali tek kad su čuli buldožere i motorne pile u blizini svojih domova i imanja. I u FBiH i u RS zakoni o koncesijama lokalnim zajednicama daju mogućnost primjedbi na projekte koji bi mogli imati utjecaja na njih. Imanja lokalnih farmera su u ozbiljnoj opasnosti od poplava zbog lošeg zoniranja u područjima koja bi u svakom slučaju trebalo zadržati kao zeleni pojas.
Izgradnja vjetroelektrana Ivovik kod Livna, koju grade kompanije sa sjedištem u Hong Kongu i Luksemburgu, pokrenuta je na osnovu ugovora između nadležnih privrednih subjekata i kantonalnog ministarstva privrede. Međutim, ugovor je sklopljen bez rješavanja spora oko vlasništva nad predmetnim zemljištem, koji su kantonalne vlasti trebale prethodno riješiti. I opet, stanovnike obližnjih naselja prije gradnje niko nije pitao za njihovo mišljenje. Iako podržavaju iskorištavanje energije vjetra, žale se da je dotična vjetroelektrana preblizu njihovih domova. Na isti način su postrojenja za prikupljanje sunčeve energije postavljena na neprikladnim lokacijama u Hercegovini.
Ovi projekti, koji se često pokreću uz malo ili nimalo konsultacija sa stanovništvom, samo su neki od trenutnih investicija koje prijete značajnom štetom po okoliš. Sporni su i energetski projekti koji koriste ugalj, zastarjelo i prevaziđeno gorivo iz 19. stoljeća. Na primjer, stanovnici Kamengrada, kod Sanskog Mosta, žale se da rudnik uglja u tom mjestu već šteti njihovim usjevima, putevima, obradivim površinama i prirodnim resursima. A kad se priča o zagađenju, posebno je alarmantno da je Sarajevo nekoliko puta tokom zime 2023.-24. registrovalo jedan od najvećih nivoa zagađenja zraka u svijetu.
Međunarodne rudarske kompanije oblijeću oko unosnih meta
Nalazišta ruda – posebno nikla – otkrivena su oko planine Ozren u sjeveroistočnom dijelu RS, u brdima u blizini naseljenih centara i izvora vode koji opskrbljuju farme i gradove. Postoji opasnost od zagađenja riječnih sistema u ovoj regiji, što predstavlja ozbiljnu opasnost po životnu sredinu.
Jedna od vodećih kompanija u istraživanju ruda u Republici Srpskoj je Lykos Balkan Metals, australska kompanija sa podružnicom u Bijeljini. U svojim prezentacijama ova kompanija naglašava „uključenost u zajednicu“, „zaštitu životne sredine“ i „društvenu odgovornost“. Ova retorika je u suprotnosti sa realnošću, s obzirom na to da se ni Vlada RS ni kompanija nisu angažirali u organizovanim konsultacijama sa lokalnim stanovništvom, koje se gotovo jednoglasno pokrenulo u otporu prema uništavanju okoliša koje sa sobom nosi rudarenje litijuma.
U opštini Petrovo je bilo sastanaka sa zabrinutim mještanima, ali prema riječima svjedoka, predstavnici Lykosa su samo iznosili argumente koji podržavaju rudarstvo, a izbjegavali su bilo kakvo spominjanje potencijalnog rizika. Na ostalom području Ozrena nije bilo susreta sa lokalnim stanovništvom.
U Federaciji, kompanija Adriatic Metals koja se nalazi na britanskoj berzi nedavno je započela iskopavanje srebra, olova, zlata, bakra, cinka i drugih metala iz rudnika Rupice u blizini Vareša u srednjoj Bosni. Ovo je rezultat decenijskog razvoja projekta i investicije od 200 miliona eura. Ali do maja 2023. godine nivo kadmijuma u vodi nizvodno od rudnika je narastao znatno preko dopuštene granice, i hiljadama puta je veći od vrijednosti koje su izmjerene dvije godine ranije.
Direktor Adriatic Metalsa negira odgovornost za zagađenje, ali su stanovnici grada Kaknja, nizvodno od područja Vareša, već prisiljeni kupovati flaširanu vodu kako bi zaštitili svoje zdravlje. U međuvremenu, šumske staze koje vode do rudarskog područja investitori su pretvorili u makadamske puteve, suzili su korita obližnjih potoka, bacali cementni otpad u šumske potoke i iskrčili velika područja šume u blizini ulaza u rudnik. Sve se ovo dešavalo bez konsultacija, pa čak i bez znanja stanovnika pogođenih područja, te uz saradnju zvaničnika Federacije koje nije bilo briga što se koncesije daju u bescijenje. Ovakav polutajni model nije slučajan, budući da kantonalni zvaničnici u njemu mogu profitirati, na primjer, od prodaje posječenog drveta.
Kao što stoji u izvještaju sa javne tribine „Uticaji rudarenja litijuma na životnu sredinu i zajednice“, koja je održana u Loparama 10. decembra 2023. godine, “rudarstvo predstavlja jednu od ljudskih aktivnosti koje su najrazornije po okoliš i zdravlje”. Na primer, rudnik bakra Bor u susjednoj Srbiji je poznat kao jedno od 50 najzagađenijih mesta na planeti, gdje svaki četvrti stanovnik boluje od raka. Ovo jeste ekstreman slučaj, ali nipošto nije jedinstven primjer do čega dovodi nekontrolisano rudarenje.
Općenito, industrijska proizvodnja energije i prerada ruda su nekontrolisani izvori opasnog zagađenja. Koksara GIKIL tako doprinosi zagađenju u jednoj od najzagađenijih općina, Lukavcu kod Tuzle, gdje je učestalost raka šest puta veća od kantonalnog prosjeka.
U Bosni i Hercegovini se nalaze tri od deset termoelektrana koje najviše zagađuju u Europi, koje ne samo da doprinose globalnom zagrijavanju, već i dovode do plućnih i srčanih bolesti i rane smrti. Na području Livna stanovnici koriste ugalj iz rudnika Tušnica koji je prepoznat kao radioaktivan, spaljuju ga u svojim pećima, a zatim bacaju ugljenu prašinu u svoje bašte.
Voda koju Adriatic Metals zagađuje iskopavanjem na Rupicama kod Vareša teče nizvodno u Trstionicu i Vrući Potok, pritoke rijeke Bukovice koja opskrbljuje pitkom vodom 40.000 stanovnika Kaknja. A stanovnici područja Jezera, zapadno od Jajca, strahuju da će moguće iskopavanje litijuma koje planira Lykos Balkan Metals stvarati otrovne otpadne vode koje će se slijevati u rijeke Plivu i Vrbas.
Uništavanje okoliša putem „ekonomskog razvoja“
Diskurs Evropske unije o energetskoj tranziciji prepun je govora o „ekološki održivoj zelenoj tranziciji“. Postoji plan da se u EU do 2035. godine zabrani prodaja motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Web stranica Evropske komisije o Zelenom planu koji bi trebao da EU učini „klimatski neutralnom do 2050.″ promoviše „čistu tehnologiju“ i „zelenu industrijsku revoluciju“. Ali sada, gledano očima običnih ljudi Ozrena i Kaknja, ova promocija poprima duboko orvelovski aspekt.
Australac Matthew Hine, glavni operativni direktor rudnika Adriatic Metals u Varešu, tvrdi da Bosna ima ključnu ulogu u snabdijevanju Evrope strateškim metalima. „Koncentrat koji proizvodimo… …sadrži sve metale koji su zaista važni u zelenoj i čistoj ( energetskoj) tranziciji”, kaže Hine. Međutim, malo je toga čisto u istraživanju i eksploataciji ovih tvari ako one dovedu do trovanja bosanskih rijeka i uništavanja šuma i poljoprivrednih površina.
Uništavanje okoliša kroz „ekonomski razvoj“ uklapa se u širu sliku u zemlji u kojoj se, pod ograničenjima Daytonskog sistema i pratećeg ustava, etnonacionalistička politička infrastruktura sastoji od tri konstelacije političkih elita koje međusobno sarađuju. Takvim političarima nimalo ne smeta šurovanje sa stranim korporacijama na obostranu korist, te ostvarivanje dobiti koja nikada neće biti takva da od nje ima koristi ukupna populacija.
Jednako tako, međunarodne diplomate služe kao posrednici između domaćih zvaničnika i stranih korporacija. Postoji i dodatni interes zapadnih država: egzodus radno sposobnog stanovništva Bosne i Hercegovine s jedne strane zadovoljava rastuću potražnju za radnom snagom u centralnoj i zapadnoj Evropi, dok s druge strane drastično smanjenje stanovništva u mnogim dijelovima Bosne – posebno u selima i ruralnim krajevima – smanjuje otpor malobrojnijeg stanovništva.
Trend odlaska ljudi iz Bosne prisutan je otkada je poslijeratni povratak stanovništva dosegnuo vrhunac prije nekih dvadesetak godina. Ubrzo nakon rata, obični ljudi su shvatili da, iako im je obrazovanje dostupno, nije bilo dovoljno posla i nije bilo moguće dobiti zaposlenja bez mita ili članstva u političkim partijama. Štaviše, školstvo i zdravstvo su bili pod kontrolom etnonacionalističkih režima, što je utjecalo na dostupnost i kvalitetu usluga u ovim oblastima.
Sve su to razlozi zbog kojih su građani masovno napuštali BiH – ne samo oni koji su bili u neizvjesnoj ekonomskoj situaciji, već i oni kojima je dosta korupcije, pajdaštva i antidemokratske prakse profiterske klase. Procjenjuje se kako je čak 660,000 ljudi napustilo zemlju samo u posljednjih deset godina. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, koji je obavljen neposredno uoči rata, u BiH je živjelo oko 4.4. miliona ljudi, dok je prema popisu iz 2013. populacija brojala 3.7 miliona. Po svemu sudeći, ovaj broj je prenapuhan a novi popis još nije u planu.