I tako sve dobi smisao. San se ostvari u punini. Ipak je uspio izbaciti bombu iz džamije! Barem one duhovne, one u njemu i u njegovom svijetu. Jer je spasio imame, jer je ostao čovjek, jer je svojim životom i obrazom garantovao za druge i drugačije, a iste. Stoji obnovljena Hajrija džamija vlasenička, prota Milorad Golijan je ne vidi, ali je osjeća ponajbolje od svih.
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Vrela ljetnja noć ‘92 u Vlasenici. Jednom čovjeku neće san na oči. I dolazi i odlazi. Koprena jave se muti sa bezumljem, pa izbijaju slike. Jedna druga, treća…
San u džamiji Hajrija
Čovjek je usnio da je u džamiji vlaseničkoj. U pročelju Hajrija džamije stoji tako, sav u onom znoju sa jave pa gleda. Neka tišina, neprirodna i nadnaravna, a onda zvuk metalni zvuk, izvlačenja osigurača i ručna bomba leti prema čovjeku u džamiji. On prihvata bombu i jednakom brzinom je baca izvan džamijskog dvorišta. Bomba eksplodira u vazduhu. Džamija je netaknuta.
I ko zna kako bi san dalje nastavio, da buka nije probudila čovjeka. A čovjek se zove Milorad Golijan i lokalni je pop vlasenički.
Pa se prota navrat- nanos oblači, umiva i u mantiji izlazi na vrelinu vlaseničke kaldrme. Jedan mladić mu govori da se u strahu od silnih pijanih hordi, koje slave srBstvo i četništvo, da se u strahu za svoju egzistenicju dva imama vlasenička kriju u zgradi kod Hajrija džamije. Prota Golijan prolazi pored džamije, sa strahopoštovanjem gleda njene stoljetne zidove i sjeća se sna. Na satu je 7 i 30. Jutro, a vrelina.
To je ta džamija, misli se za sebe prota i pruža ruku imamima Munibu Ahmetoviću i Begi Selimoviću.
Ljudi na obraz i čast
I šta se dešavalo u satima nakon toga svjedoči prota Golijan: “Od tadašnjeg predsjednika opštine Milenka Stanićapropusnicu za Muniba Ahmetovića i njegovog kolegu Bega Selimovića. On nas je veoma hladno primio i nije nas čak ponudio ni da sjednemo. Tražio sam propusnice za ovu dvojicu i on je to odbio, rekavši da su oni neprijatelji i da su radili za islam i Muslimane. Kada nas je otpustio i kada smo izašli na ulicu, odmah su naišla policijska kola i ova dva čovjeka su odvezli su u SUP. Krenuo sam za njima i u SUP-u sam ponovo rekao da sam tu dvojicu ljudi uzeo na obraz i riječ, i da sve što urade njima, slobodno mogu da urade i meni, ja se od njih odvajati neću. Pregovori i razgovori su trajali cijeli dan, i na kraju je jedan od njih dobio propusnicu da ode za Kladanj, a drugi je pušten da ode u svoje selo”, ispričao je Golijan.
Hodža Munib Ahmetović prisjeća se tih traumatičnih trenutaka: “Rekao je da će učiniti sve što može. Odveo nas je u staru zgradu rudnika boksita, gdje je bila vojna komanda, a gdje smo vidjeli i tadašnjeg predsjednika opštine. Tražio je propusnice za nas i nikada neću zaboraviti rečenicu koju je rekao, a to je da smo mi njemu na savjesti i da ne dozvole da se nama, kao i džamiji, bilo šta desi. Odatle smo otišli u SUP, gdje smo zateklii starog načelnika Radeta Bjelanovića i novopostavljenog Maneta Đurića. Svi su nam govorili da nam zapravo ne trebaju nikakve propusnice i da se možemo slobodno kretati, ali je bilo primjetno, u tom turobnom, ružnom stanju, da na popa već gledaju mrko.“
Ahmetović zastaje, pa dodaje: “Kada smo završili, Milorada su samog pozvali nazad. Šta su mu tada rekli ja ne znam, ali znam da je bio blijed kada je izašao i da je prokomentarisao da se boji za sebe, da je nova vlast još gora, ali da će nas odvesti do Kladnja, ako to želimo, bez obzira na sve. Nisam još ni došao do stana, a već su me pokupili policijskim autom u kojem je sjedio i Bego Selimović. Odvezli su nas nazad u SUP, vrlo bro razdvojili i mene ispitivali nekoliko sati. Detalji su mučni, ali kada su mi tražili novac i kada sam rekao da ga nemam, pustili su me da odem. Isti dan sam uspio da izađem iz Vlasenice do svog rodnog sela Skugrići, a kasnije je do mene stigla vijest da je pop Milorad uspio da izvede i Begu Selimovića do Kladnja. Više ga nikada nisam vidio”, završava svoju priču imam Munib Ahmetović, koji se i danas zahvaljuje popu Golijanu, što mu je spasio život.
A prota Milorad Golijan?
Kalvarija pravednika i kazna za dobro djelo
Za protu Golijana tek tada počinje kalvarija. Vlasenica, etnički očišćen grad ne priznaje i ne poznaje ljudskost. Pop je postao “izdajnik”, “nevjernik”, meta za odstrel. Jer u eri suludih nevjernika i hulja, Čovjek Golijanin je bio crna ovca kojoj mjesto nije tu.
Prota se prisjeća: “Prvi komšija mi je rekao da za mene nema više mesta u njegovom dvorištu, jer sam izdajnik i spašavam Muslimane. Povukao sam se u kuću, jer su svakodnevno na mene pljuštale uvrede koje ne mogu ni da prepričam. Ipak, najteže mi je pala uvreda jednog starijeg čoveka, koji mi je prišao na ulici i pitao me koliko sam maraka dobio da bih spasio hodže iz Vlasenice. Tih dana su počele da padaju i prve žrtve na srpskoj strani, pa sam bio pozvan da održim opelo za dvojicu vojnika koji su poginuli. Došao sam na položaj iznad Šekovića prema Kladnju. Obavili smo opelo i nakon sahrane sam uvek pokušavao da pronađem nekoliko reči utehe za porodicu, pa sam to učinio i ovaj put, ali su me prekinuli, i rekli da nemam prava više ništa da im pričam, jer sam izdajnik.”
Milorad Golijan, čovjek heroj koji je spasio dvojicu imama, postaje žrtva svog herojstva i kako reče, najusamljeniji čovjek u Vlasenici. A ni crkveni velikodostojnici nisu sjedjeli skrštenih ruku. Ni oni nisu, nošeni nacionalizmom, željeli takvog čovjeka u gradu. Ni njima nije bilo potaman, što se prota Golijan uzdigao iznad mahale.
Pa je već na jesen ‘92 godine stigao ferman od vladike Kačavende, znanog po zlu i danas, da se prota Golijan, prebaci i izmjesti u Sremsku Mitrovicu.
Dio života proveo je tako prota Golijan u Hrtkovcima, gdje je od posljedica progona i šikaniranja potpuno oslijepio.
A slijepi sveštenik se ne predaje. Tako kao slijep čovjek objavljuje četiri romana. Dugo je govorio da mu noga neće kročiti u tu i takvu Vlasenicu. Pa ipak, život ga je demantovao, ali sa razlogom. Zbog ostavisnke rasprave, morao je sa bratom do Vlasenice. Nakon potpisivanja dokumenata, slijepi prota upita sudiju, mogu li sad izaći iz sudnice. Mlađi sudija im reče da ne mogu, ustade, priđe proti Golijaninu i poljubi mu ruku.
I tako sve dobi smisao. San se ostvari u punini. Ipak je uspio izbaciti bombu iz džamije! Barem one duhovne, one u njemu i u njegovom svijetu. Jer je spasio imame, jer je ostao čovjek, jer je svojim životom i obrazom garantovao za druge i drugačije, a iste. Stoji obnovljena Hajrija džamija vlasenička, prota Milorad Golijan je ne vidi, ali je osjeća ponajbolje od svih.