Bosni i Hercegovini ne treba još jedna mapa podjela, nego mapa proizvodnje hrane šta svaka regija može proizvoditi, za koga i kako vrijednost zadržati u domaćoj ekonomiji.Hajde da crtamo mape koje hrane zemlju
Ako već u ovoj zemlji stalno crtamo razne mape, hajde da jednom nacrtamo onu koja nam zaista treba — mapu hrane Bosne i Hercegovine.
Ne mapu podjela. Ne mapu granica.
Nego mapu proizvodnje, prerade, tržišta i opstanka.
Podaci su ozbiljni i govore sami za sebe. U 2025. godini Bosna i Hercegovina je uvezla agro-prehrambenih proizvoda u vrijednosti od 5,55 milijardi KM, dok je izvoz iznosio 1,32 milijarde KM. Deficit je dostigao čak 4,2 milijarde KM, a pokrivenost uvoza izvozom iznosila je svega 23,7%.1
To jednostavno znači: na svakih 100 KM hrane koju uvezemo, izvezemo samo oko 24 KM.
I tu prestaje svaka iluzija da je hrana sporedna tema. Hrana je ekonomija. Hrana je razvoj. Hrana je radno mjesto. Hrana je sigurnost jedne zemlje. Ovo nije samo pitanje tržišta, nego pitanje javne politike: ako se milijarde KM svake godine odlijevaju kroz uvoz hrane, onda proizvodnja hrane mora postati jedna od razvojnih tema države, entiteta, kantona, općina i lokalnih zajednica.
Najveći problem nije samo u tome što uvozimo mnogo. To ne znači da se sav uvoz može zamijeniti, ali znači da se dio uvoza može planski smanjivati kroz lokalnu proizvodnju, ugovoreni otkup i sigurniji plasman. Problem je što uvozimo i ono što bismo, barem dobrim dijelom, mogli sami proizvoditi. Kod povrća je izvoz u 2025. godini iznosio 43,1 milion KM, a uvoz 169,1 milion KM (paprike, tikvice, paradajz, zamrznuto povrće i krompir). Ovdje je problem najvidljiviji jer se radi o proizvodima koje BiH može proizvoditi u znatno većem obimu, posebno kroz plasteničku proizvodnju, sezonsku proizvodnju i organizovan otkup. Kod voća i orašastih plodova izvoz je bio 92 miliona KM, a uvoz 332,9 miliona KM. Kod mesa i mesnih prerađevina izvoz je iznosio 140,3 miliona KM, a uvoz čak 719,8 miliona KM. Ovo je jedan od najjačih dokaza da BiH treba ozbiljniju strategiju stočarstva, klaoničkih kapaciteta, prerade i ugovorenog plasmana. Čak i kod mlijeka i mliječnih proizvoda, gdje postoji ozbiljnija domaća baza, uvoz je i dalje viši od izvoza.
To nije samo trgovinski bilans. To je slika našeg ekonomskog modela.
S jedne strane imamo neiskorištenu zemlju, vodu, tradiciju, iskustvo ljudi i regije koje imaju vrlo jasne proizvodne potencijale. S druge strane imamo slabo povezane lance vrijednosti, nedovoljno planiranu proizvodnju, manjak skladišta, hladnjača, prerade i dugoročnih tržišnih veza. Rezultat je da domaći proizvođač često ostaje sam, a domaće tržište popunjava uvoz.
1 Infokom br. 95, Vanjskotrgovinska/Spoljnotrgovinska komora BiH, mart/ožujak 2026.
Ako znamo da povrće, voće, meso, mlijeko, med i drugi proizvodi imaju tržište i to već postojeće domaće tržište onda pitanje nije imamo li šansu. Pitanje je imamo li dovoljno pameti da proizvodnju organizujemo tako da vrijednost ostaje u Bosni i Hercegovini.
Poljoprivreda nije romantika o selu. Nije ni socijalna grana. To je ozbiljna razvojna politika.
Svaka marka koja ostane u domaćem lancu hrane znači više od jedne prodaje. Ona znači posao za proizvođača, prihod za porodicu, više aktivnosti u ruralnim sredinama, više prostora za prerađivačku industriju, više domaćih proizvoda na policama i manje odliva novca iz zemlje.
Posebno je važno naglasiti da ovo nije priča protiv uvoza. Niti jedna ozbiljna ekonomija ne proizvodi sve. Ali svaka ozbiljna ekonomija zna šta mora razvijati kod kuće. Bosna i Hercegovina mora mnogo ozbiljnije posmatrati vlastitu proizvodnju hrane — ne samo kao poljoprivrednu temu, nego kao pitanje ekonomije, tržišta i strateške otpornosti.
Bosna i Hercegovina ne treba kopirati jedan svjetski model, nego uzeti ono što joj najviše odgovara: italijanski pristup prehrambenim regijama, slovenski model povezivanja lokalne hrane sa javnim ustanovama i evropski koncept kratkih lanaca snabdijevanja. To znači da svaka regija treba znati šta može proizvoditi, gdje se ta hrana otkupljuje i prerađuje, kome se prodaje i kako vrijednost ostaje u domaćoj ekonomiji.
Bosni i Hercegovini ne nedostaje samo proizvodni potencijal. Nedostaju znanje, sistem i politika usmjerena na razvoj — ona koja povezuje proizvođače, preradu, tržište i javne institucije u jedan funkcionalan lanac domaće hrane.
Zato nam danas više nego ikad treba jedna nova vrsta mape. Mapa koja ne dijeli ljude, nego povezuje resurse.
Mapa koja ne stvara sukobe, nego vrijednost. Mapa koja ne služi politici, nego razvoju.
Budućnost hrane traži moderan sistem: digitalno planiranje proizvodnje, navodnjavanje, plastenike, hladnjače, laboratorijsku kontrolu, standarde kvaliteta, organizovan otkup, pametnu logistiku i educiranu radnu snagu. Bez ljudi koji znaju upravljati proizvodnjom, tehnologijom, finansijama i tržištem, nema stabilnog lanca hrane.
Zato mapa hrane BiH ne smije biti samo karta potencijala. Ona mora biti plan sistema koji funkcioniše: gdje se proizvodi, ko proizvodi, kojom tehnologijom, ko otkupljuje, gdje se skladišti, gdje se prerađuje, ko distribuira i kome se prodaje. Tek kada povežemo znanje, tehnologiju, radnu snagu i tržište, domaća hrana prestaje biti samo lijepa priča — i postaje ozbiljna razvojna politika.
Hajde da crtamo mape koje hrane zemlju. Eldina Muftić,
AgroLink d.o.o.