Ne svi muškarci, ali uvijek muškarci. Ne svi muškarci, ali je svaki femicid počinio muškarac. Ne svi muškarci, ali je svako silovanje počinio muškarac.
foto: Milena Anđela Mišić – Atanacković / Novinarke protiv nasilja
CNN je nedavno objavio istraživačku priču o „globalnoj akademiji za silovanje“, grupi Zzz na Telegramu i sličnim skupinama na drugim platformama gdje muškarci dijele savjete o tome kako drogirati partnerku i silovati je, a da pritom ostanu neotkriveni. Priča američkog medija „eksplodirala“ je na društvenim mrežama, makar u onom njihovom dijelu u kom se okupljaju korisnice i korisnici feminističkog svjetonazora. Većina je isticala najimpozantniju brojku iz teksta: 62 miliona posjeta u februaru na pornografskoj stranici Motherless koja ima posebnu kategoriju spomenutog nasilja i u njoj 20.000 snimaka.
Impozantne brojke u području istraživanja nasilja nad ženama su konstanta. Priča CNN-a zato u trenutku u sjećanje priziva dva recentna, istovjetna undercover istraživanja o grupama na Telegramu punim krivičnih djela. Najprije istraživanje organizacije OsnaŽene iz Srbije o grupama na Telegramu na kojima muškarci zarađuju prodajući osvetničku pornografiju i seksualizovane fotografije svojih srodnica, a potom i istraživačku priču njemačkog javnog emitera NDR o grupama u kojima se muškarci podučavaju podmetanju droge ženama i silovanju nesvjesnih žrtava. U oba slučaja, istraživačice / istraživači su došle / došli do brojke od 70.000 članova u skupinama.
Te brojke možda jesu velike, ali je svijest o razmjerima društvenog problema nasilja nad ženama, a naročito njegovim uzrocima, oblicima pojavnosti i posljedicama, i dalje mala ili nikakva, pa je internetsko pučanstvo općeg svjetonazora zabrinutije oko pitanja generalizacije ponašanja svih muškaraca, nego oko opsega kontinuiranog, globalnog, brutalnog nasilja nad ženama – jer na nasilje smo navikli, a na pozivanje muškaraca na odgovornost nismo.
Kad se za nasilje nad ženama okrive – žene
Usklik „Not all men“ („Ne svi muškarci“) i pripadajući hashtag #NotAllMen zbog svoje je učestalosti u digitalnim prostranstvima postao parodija samog sebe. Slično kao u slučaju usklika „All lives matter“ kojim se pokušava zamagliti sistemski rasizam na koji nastoji upozoriti pokret Black lives matter, usklik „Not all men“ želi razvodniti, a još radije potpuno utišati, razgovor o gorućim društvenim problemima dugog trajanja i jasnih uzročnika: mizoginije, nasilja, silovanja.
U bh. internetskom prostoru situacija je, usuđujem se reći, još i gora. Nakon što je 1. maja u Bosni i Hercegovini počinjen još jedan femicid, korisnici i korisnice na društvenim mrežama su se ponovo potrudili zabetonirati kulturu nasilja u kojoj je femicid neizbježan. Na činjenicu da je muškarac maltretirao, a potom službenim pištoljem ubio bivšu suprugu pred petogodišnjim djetetom s kojim je potom otišao na ćevape, komentatori i komentatorice na društvenim mrežama i ispod medijskih članaka obasuli su mrtvu ženu nečovječnim i neukim komentarima te za nasilje nad ženama još jednom okrivili – žene.
Jer, žene ni mrtve nisu dovoljno nedužne i dovoljno žrtve, ni mrtvim im ne vjerujemo da su zaista proživljavale pakao u kome su na kraju i umrle. Žene su, ako niste znali, krive za nasilje nad samima sobom jer su: karijeristkinje, loše majke, nikakve kuharice. I zato što idu na manikuru, čime zanemaruju svoje majčinske dužnosti. Krivo je sve i bilo šta, samo nisu krivi nasilni muškarci patrijarhalnih vrijednosti, a prava žrtva nije ubijena žena već njen ubica. Sporan je i sam izraz femicid, jer je, pazite sad, diskriminatoran, premda je gotovo 60 posto svih žena koje su umrle nasilnom smrću usmrtio partner ili bivši partner, dok u obrnutom slučaju to vrijedi za 11 posto muškaraca koji su umrli nasilnom smrću. Premda je daleko veći ukupni broj muškaraca koji umru nasilnom smrću, ali ih većinom ubijaju drugi muškarci, dok su počinioci u slučajevima nasilnih smrti žena u 90 posto slučajeva muškarci.
Preostaje ustrajno ponavljanje provjerljivih činjenica
Za potrebe ovog teksta ne želim citirati šta se sve, i ovog puta, u komentarima u bh. internetskim bespućima moglo pročitati, ali mogu kao protutežu ponuditi još nekoliko impozantnih brojki, „pružiti ruku“ neupućenima, jer je jedino što nam preostaje ustrajno ponavljanje provjerljivih činjenica. Izvještaj Ureda Ujedinjenih naroda za droge i kriminal (UNODC) i UN Women tako govori o 50.000 žena koje su u 2024. godini ubili partneri ili drugi članovi porodice. Svakog dana te godine ubijeno je 137 žena, jedna svakih deset minuta. U izvještaju se navodi i da se problem femicida u svijetu ne smanjuje.
Širom svijeta, jedna od tri žene ili 840 miliona žena su u toku života doživjele intimnopartnersko ili seksualno nasilje, saopštila je Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization, WHO) u novembru 2025. Ni ova brojka se ne smanjuje – u posljednjih 20 godina na globalnom nivou je ostala gotovo nepromijenjena, sa godišnjom stopom pada od 0,2 posto, ističe WHO. U Evropskoj uniji, koja po pitanju nasilja nad ženama stoji bolje od podrazvijenih dijelova svijeta, nasilje je također doživjela svaka treća odrasla žena, utvrdilo je nedavno istraživanje Evropskog instituta za ravnopravnost spolova (EIGE), Agencija EU za temeljna prava (FRA) i Eurostat.
Brojke su zanimljive i ako se dotaknemo pitanja ko je kakav roditelj djeci: najnovija procjena UNICEF-a govori da je u 2024. godini 650 miliona djece ili svako četvrto dijete u svijetu živjelo s majkom žrtvom fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja, što ostavlja nesagledive posljedice po njihovo zdravlje, razvoj i cjelokupnu dobrobit. Djeca su, znate, svetinja.
Činjenice govore da pored epidemije nasilja nad ženama, postoji i epidemija nasilja i seksualnog nasilja nad djecom. WHO procjenjuje da je u 2025. milijarda djece u svijetu doživljavala psihičko, fizičko, seksualno nasilje ili zanemarivanje, dok UNICEF navodi da je 650 miliona ili jedna od pet živućih djevojčica i žena u svijetu doživjela seksualno nasilje u djetinjstvu, uključujući i više od 370 miliona ili jednu od osam njih koje su preživjele silovanje u djetinjstvu. Između 410 i 530 miliona ili jedan od sedam živućih dječaka i muškaraca doživjeli su seksualno nasilje u djetinjstvu, uključujući i 240 do 310 ili jednog od 11 njih koji su preživjeli silovanje. Počinioci silovanja (i žena i muškaraca) su u više od 98 posto slučajeva muškarci, počinioci seksualnog nasilja nad djecom su u 93,9 posto slučajeva odrasli muškarci.
Osim svega nabrojanog, milioni žena i djevojčica širom svijeta u nesrazmjerno su većem broju žrtve trgovine ljudima, dječijih brakova, ratnog zločina silovanja, uznemiravanja i napastvovanja u javnosti, a nove tehnologije omogućavaju nove načine izvođenja nasilja nad ženama i djecom, od snimaka seksualnog zlostavljanja djece kojima je internet preplavljen, preko osvetničke pornografije do seksualizovanih AI deepfake snimaka čije su žrtve u 99 posto slučajeva žene, kako navodi UN.
Ne svi muškarci
Tehnologija je omogućila i procvat manosfere, internetskog ekosistema platformi i influencera koji promovišu toksičnu muškost i mizoginiju te normalizuju nasilje nad ženama. I manosfera se može pohvaliti fascinantnim brojkama: Andrew Tate, notorni američko-britanski influencer koji je u Velikoj Britaniji, Rumuniji i Sjedinjenim Američkim Državama, optužen za silovanje, trgovinu ljudima, trgovinu ljudima u svrhu seksualnog iskorištavanja, fizičke napade i udruživanje sa ciljem počinjenja krivičnih djela, na mreži X broji 10,8 miliona sljedbenika, a najveće povećanje tog broja uslijedilo je nakon hapšenja Tatea i njegovog brata u Rumuniji 2022. godine. Fondacija Movember navodi da dvije trećine mladih muškaraca redovno dolazi u kontakt s influencerima manosfere.
Nasilje nad ženama ponekad dobije i svoj lik i ime u javnosti, kao što je to bilo u slučaju Francuskinje Gisele Pelicot koju je suprug Dominique Pelicot drogirao i uz pomoć gore spomenutih platformi za komunikaciju pozivao muškarce iz okoline da je onesviještenu siluju. Njih 72 osuđeni su na zatvorske kazne.
Imena imaju i Bill Cosby, Sean Combs, Jeffrey Epstein, Harvey Weinstein, Mike Tyson, R. Kelly, Kobe Bryant, Woody Allen, Roman Polanski, Connor McGregor, kao i sam predsjednik SAD-a, Donald Trump. No, baš kao velike brojke, ni ova imena po svemu sudeći nisu još nisu stigla do korisnika i korisnica društvenih mreža u Bosni i Hercegovini (i šire). Ili jesu, ali u njima nema ničeg spornog. Ne svi muškarci.
Nasilje nad ženama, ipak, nije stvar mišljenja, ni narativa rekla-kazala. Radi se o društvenom problemu koji je vrlo dobro dokumentovan i mapiran – i koji je globalan, sveprisutan i traje otkako postoji patrijarhalno društvo. Nasilje nad ženama je toliko rašireno da se njime bave čitave međunarodne institucije i konvencije. Nasilje nad ženama prelazi granice država, rasa i klasa. Svojom crvenom niti, patrijarhalnim uvjerenjem da muškarac vrijedi više od žene i da zato može odlučivati šta i kako žena treba i smije da radi, da je žena vlasništvo muškarca koji, ukoliko tako odluči, može i da je ubije, povezuje epohe i cijeli svijet.
Ne svi muškarci, ali uvijek muškarci. Njih 62 miliona. Njih 20.000. Njih 70.000. Njih 72. Ne svi muškarci, ali je svaki femicid počinio muškarac. Ne svi muškarci, ali je svako silovanje počinio muškarac. Žene teško da mogu odahnuti sjetivši se da se ne radi o svim muškarcima.
Za kraj, evo jedna notorna feministička analogija: zamislite, recimo, da ste zatvoreni u prostoru s gomilom zmija, ali samo neke od njih su otrovnice. Ne sve zmije, #NotAllSnakes. Jeste li mirni? Čak i ako niste išli na manikuru.
Članak je finansirala Evropska unija i regionalni projekt „SMART Balkans – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan“ koji implementiraju Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Centar za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) i Institut za demokratiju i medijaciju (IDM) kojeg je finansijski podržalo norveško Ministarstvo vanjskih poslova.
Sadržaj članka je isključiva odgovornost implementatora projekta i ne odražava nužno stavove Evropske unije, norveškog Ministarstva vanjskih poslova, Centra za promociju civilnog društva (CPCD), Centra za istraživanje i kreiranje politike (CRPM) ili Instituta za demokratiju i medijaciju (IDM).
___