Gornje Nedeljice-Jadar, Srbija (Foto: Sanja Mlađenović Stević)
Dok političari nude naša prirodna blaga, a EU lansira registar sirovina Zapadnog Balkana namijenjen budućim investitorima, države bivše Jugoslavije nisu kapacitirane da se odupru štetnim rudarskim projektima. Za to vrijeme, teritoriji BiH, Srbije i Ukrajine postaju strateška sirovinska baza zelene tranzicije, a velike sile utvrđuju dominaciju nad prirodnim resursima. Grupa novinara iz BiH, Ukrajine, Italije i Njemačke, analizira uticaj zelene politike na države trećeg svijeta i tehnologije rekultivacije kontaminiranih lokacija.
Mineralna bogatstva Bosne i Hercegovine
Teritorij Bosne i Hercegovine obiluje mineralnim sirovinama. U bivšem sistemu, u basenima širom zemlje uglavnom je eksploatisan mrki ugalj, kojim se osiguravala sirovinska baza za proizvodnju električne energije. Do prije svega desetak godina, sektor uglja je u strateškim dokumentima redovno označavan kao najznačajniji segment ekonomskog oporavka zemlje, sa sirovinom koja čini čak 90 posto njenog ukupnog energetskog potencijala. (Studija energetskog sektora iz 2008., Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa //www.mvteo.gov.ba/data/docs/M8_Finalni_nacrt.pdf)
Sa ulaskom u energetsku tranziciju, perspektive rudarstva se značajno mijenjaju. Bosna i Hercegovina se, prihvatanjem Sofijske deklaracije za Zelenu agendu (Leaders Declaration on the Green Agenda for the WB.pdf), u odgovoru na globalnu krizu okoliša, obavezala da će do 2050. zatvoriti ili konzervirati sve svoje rudnike i termoelektrane na ugalj.
Sofijska deklaracija je, uz ostale „zelene“ projekte i direktive vremenom inkorporirane u naša zakonodavstva, označila početak epohe otvorenog sirovinskog tržišta Zapadnog Balkana u novom međunarodnom ekonomskog poretku.
I dok Bosna i Hercegovina postepeno prilagođava svoj energetski sektor EU zahtjevima, njenu načelnu spremnost da se uhvati u koštac sa izazovima dekarbonizacije i održivog razvoja prate stalni politički sukobi i zastoji na evropskom putu, neefikasnost u rješavanju ekonomskih i političkih dubioza, nedostatak razvojnih vizija i ovisnost o međunarodnoj pomoći i stranim investicijama.
U toj kombinaciji faktora, institucije ulažu velike napore kako bi osigurale ugodnu poslovnu klimu za privlačenje stranih investicija i zadovoljstvo Evrope, a gotovo nikakve u zaštiti prirodnih bogatstava i prava bh. građana na zdrav okoliš i ljudsko dostojanstvo.
Od trenutka kada su se podaci o rudnim bogatstvima u bivšoj Jugoslaviji našli na švedskom stolu rudarskih kompanija, većinu nekadašnjih republika zahvatila je rudarska groznica. Uslijedila su istraživanja koja su potvrdila ranije nalaze.
Pregledom mineralnih resursa, sadržanim u Registru minerala koji je isfinansirala EU, pokazalo se da bi Bosna i Hercegovina i Srbija mogle ponuditi najviše potencijala u trci za resursima. //reseerve.eu/results/west-balkan-mineral-register-of-primary-raw-materials Registar je za potrebe potencijalnih investitora pregledno organizovan po baznim metalima (aluminij, boksit, bakar itd.), posebnim i rijetkim metalima (litij, kadmij), željezu i ferolegurama, plemenitim metalima (zlato, srebro), energentima (uran, ugljen itd.), dragom kamenju, građevinskim materijalima…
Treće zemlje – glinene mete
U atmosferi globalne politike zelene tranzicije, čija pravila određuju veliki igrači, zemlje trećeg svijeta postaju glinene mete na tržištu mineralnih sirovina, potrebnih razvoju vodećih industrija novog poretka, elektro, digitalne i vojne.
Vrlo brzo se potvrdilo da državne institucije zemalja bivše Jugoslavije nisu kapacitirane da se odupru projektima, koji bi potencijalno mogli nanijeti ili već nanose nesagledive štete prirodnim bogatstvima i kvaliteti života stanovništva na Zapadnom Balkanu. Zbog sve većeg upliva stranih investicija, koji prate visoka korupcija, tromost složenih političkih struktura i netransparentne institucije, raste i otpor stanovništva. Sve više ljudi je svjesno realnih opasnosti koje im prijete od neodgovornog rudarenja u državama koje preferiraju prosta rješenja, nasuprot pažljivom planiranju razvoja potencijalno moćnog energetskog sektora, koji bi predvidio adekvatna rješenja za zaštitu ljudi i prirode ovih bogatih krajeva. Na prvoj liniji odbrane javljaju se pokreti koji jasno artikulišu pitanja suvereniteta nad prirodnim resursima, ugrožavanja ljudskih i prava prirode, kao i demona zelene tranzicije.
S druge strane novčića vodi se bitka oko dominacije nad resursima, u kojoj vodeće sile u međunarodnim odnosima, u saradnji sa najvećim berzovnim fondovima i korporacijama, koriste sve diplomatske i nediplomatske alate. Ona ima manje veze sa održivim razvojem i čistom energijom za sve, a više sa globalnim tržištima električnih automobila, digitalnih inovacija i oružja.
SAD i ukrajinske sirovine
Početkom maja, potpisan je Sporazum o pristupu ukrajinskim prirodnim resursima, koji će SAD-u osigurati povlašten pristup novim investicijskim projektima u Ukrajini. Strateški sporazum između SAD-a i Ukrajine odnosi se na stvaranje Investicijskog fonda za obnovu i partnerstvo u području kritičnih minerala, koji će u odnosu 50:50 popuniti SAD i Ukrajina. SAD će svoj udio moći dati u novcu ili kroz vojnu pomoć (na primjer kroz transfer novog oružja, streljiva, tehnologije ili obuke), a Ukrajina će Fond popuniti državnim prihodima od renti za nove projekte iz područja kritičnih sirovina, nafte i plina, kao i od dodatnih dobrovoljnih doprinosa.
I premda Sporazum konvencionalno propisuje da Ukrajina zadržava pravo na minerale (što je, usput rečeno, njeno ustavno pravo), uslovi Sporazuma mogu ograničiti sposobnost države da njima samostalno raspolaže, posebno u smislu novih licenci i projekata.
Na primjer, u Sporazumu stoji da SAD trebaju prve dobiti sve informacije o ulaganjima u podzemnu ekploataciju i minerale u Ukrajini, što je zapravo instrument kontrole nad svim ulaganjima u ekstrakcije. To znači da će u slučaju da jedno ukrajinsko preduzeće dobije licencu za vađenje minerala ili izgradnju infrastrukturnog objekta, SAD biti prve koje će dobiti “ponudu” za ulaganje.
U isto vrijeme, Ukrajina nema pravo ponuditi povoljnije uslove drugima, a Fond (američka strana) dobija pravo prvenstva kupnje minerala proizvedenih na teritoriji Ukrajine.
Ovaj sporazum daje ekskluzivno pravo SAD-u da ulaže u Ukrajinu i da očekuje povrat od 50% sredstava nakon 10 godina, kada prestane obveza reinvestiranja, ali obaveza Ukrajine da doprinosi svojim sredstvima ostat će i trajat će “neograničeno vrijeme dok se obje strane (Kijev i Washington) ne dogovore o raskidu Sporazuma.”
Iako se sporazum predstavlja kao strateški korak prema privrednom oporavku, on također otvara vrata još intenzivnijem razvoju ukrajinskog podzemlja – često bez odgovarajuće procjene ekoloških posljedica. Već sada možemo vidjeti primjere kako vađenje minerala u Ukrajini uzrokuje dugoročne ekološke probleme, primjećuje ukrajinska novinarka Viktoriia Hubareva.
Žitomir pretvoren u pustinju
Konkretno, u regiji Žitomir, ekstrakcija ilmenita (titanove rude) već je dovela do narušavanja kvalitete vode, uništavanja šuma i degradacije zemljišta. Dalji razvoj ležišta ne samo da može uništiti lokalne ekosisteme, već i ostaviti stanovnike bez pitke vode. Uprkos otporima, bunari već presušuju, a nekada plodne teritorije pretvaraju se u pustinje. //zn.ua/ukr/energy_market/blisk-ilmenitu-ta-ubogist-zhitomirschini-_.html
I dok lokalno stanovništvo poručuje: „Ne trebaju nam vaše „zlatne planine“, ostavite nam naše šume, njive i livade“, naselja nestaju, a depozitima ilmenta u Žitomiru upravlja ukrajinski biznismen, Dmitrij Firtaš, koji pretenduje da postane ukrajinski titanijumski magnat.
Uprkos dvojbenim posljedicama, Ukrajina ne odustaje od ideje da drugim državama omogući pristup svojim mineralima. O tome se posebno raspravljalo na Konferenciji o oporavku Ukrajine 2023. i 2024. godine. Dok EU aktivno provodi ekološka ograničenja i standarde za vađenje sirovina, Ukrajina zapravo slabi svoje barijere — pod sloganom “privlačenja investitora”, zaključuje Hubareva.
Projekat litijuma na Majevici, geopolitika i tranzicija
Nakon četiri i po godine istraživanja, kompanija Arcore AG je uvjerena da će njen projekat na Majevici, u decenijama koje dolaze, značajno doprinijeti snabdijevanju Evrope „litijum karbonatom, magnezijumom, kalijumom i borom, sirovinama koje su ključne u proizvodnji baterija za električnu mobilnost ili skladištenje energije”. (Saopštenje Arcor-a iz oktobra 2023. //arcore.ch/wp-content/uploads/2023/10/20231009_ARCORE_AG_en.pdf)
Optimistične projekcije, osim na nespornom bogatstvu nalazišta, kompanija bazira na snažnoj podršci evropskih instituta za mineralne sirovine i vlasti Republike Srpske.
Zahvaljujući blagovremenim odgovorima na sve zahtjeve investitora i sistematsko ignorisanje lokalnog otpora, Projekat Lopare je postao primjerom spremnosti Republike Srpske da se pozicionira kao značajna sirovinska baza za razvoj nevisnog evropskog tržišta strateških mineralnih sirovina.
Srdačnu podršku investitori imaju s najvišeg nivoa vlasti Republike Srpske. Samo dva dana nakon što je švicarski Arcore potpisao sporazum o poslovnom udruživanju s kanadskim litijumskim magnatom, Rock-Tech-om, a nakon toga, u „sudijskoj nadoknadi“ roka, predao zahtjev za dodjelu koncesije na ekstrakciju litijuma u Loparama, delegaciju dvije kompanije u Palati Republike primio je predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik. Podrška projektu, uz opasku da je „Republika Srpska otvorena za dolazak stranih investitora koji bi svojim ponudama i kvalitetom još više ojačali njen razvoj“ i „da se ja pitam, odmah bi dobili dozvolu“, dolazi u trenutku kada Miloradu Dodiku, suočenom sa mogućim hapšenjem i dugotrajnom zabranom političkog djelovanja, odgovara skretanje pažnje javnosti na teme koje se tiču navodnog boljeg sutra za građane RS-a. //n1info.ba/vijesti/otisak-madjarske-u-bih-raste-otpor-dodikovom-i-orbanovom-rudniku/,
Otpor Majevice
Za to vrijeme, nastavlja se borba aktivista s Majevice, ojačana energijom pokreta koji se koncentriše oko protivljenja ekstraktivizmu i uzurpaciji prirodnih resursa u Bosni i Hercegovini. Za početak jula najavljena je rasprava u Narodnoj skupštini Republike Srpske o novoj građanskoj inicijativi za moratorij na dodjelu koncesije za geološka istraživanja i eksploataciju mineralne sirovine, ruda i drugih resursa na Majevici, koju je podržalo više od 6.000 građana Lopara, Bijeljine, Zvornika i Ugljevika. Inicijativom se traži uvođenje moratorija do završetka postupka zaštite područja Majevice, kao iznimno vrijedne prirodne cjeline, s potvrđenim nalazištima drevnih marinskih organizama i endemskih vrsta koje taj prostor čine prioritetnim za zaštitu Natura 2000 područja.
Osim institucionalne borbe, ekološki aktivisti s područja Majevice već godinama javnost upozoravaju na katastrofalne posljedice koje su istražne operacije Arcore AG-a ostavile po životnu sredinu, kao i na potpuno odsustvo transparentnosti u postupku dodjele dozvola za rudarenje. Stanovnici Lopare Sela, gdje je kompanija napravila na desetine istražnih bušotina, do sada su uzalud ukazivali na posljedice: svi bunari u selu su presušili, nestali su planinski potoci i ljekovita izvorišta, a toksična tečnost iz bušotina uništila im je plodna imanja. Uprkos svemu, stanovništvo ne želi otići, niti je spremno prodati svoju imovinu onima koji uništavaju njihovu rodnu grudu.
„Majevica je naša majka. Dok se vlasti oglušuju na naše peticije i mitinge, ja se uzdam u inat ovih ljudi. Ne želimo rudnik i ostajemo tu, po svaku cijenu! Ako dođu mašine, ja na njih idem prvi!“, ističe Tomislav Simikić, aktivista Čuvara Majevice i administrator Facebook grupe Reci NE rudniku litijuma u Loparama //www.facebook.com/groups/738069715010388
Geopolitička slagalica Dodika i Orbana
Vjerovatno je prvi put jedan zvaničnik javno ponudio prirodne resurse svoje zemlje, kako je to nedavno, preko govornice parlamenta, učinio predsjednik RS-a, Milorad Dodik.
„Republika Srpska je spremna da istraži partnerstvo u oblasti strateških minerala sa Mađarskom, SAD, Srbijom, Rusijom, EU i Kinom“, kazao je Dodik.
Prizivajući pregovore o mineralnim bogatstvima RS-a sa SAD-om, jasno je da se Dodik nada ukidanju američkih sankcija i zadobijanju naklonosti administracije predsjednika Trampa. No, možda značajnije mjesto u ovoj priči zauzima Mađarska, s kojom RS, već izvjesno vrijeme, gradi specijalne, prijateljske odnose.
Poznato je da bliska saradnja na relaciji Orban – Vučić – Dodik traje već godinama. Za to vrijeme, razmjenjivale su se prijateljske, radne posjete i ordenja, pokretani multimilionski projekti. Više puta iz Mađarske se čula bezrezervna podrška stavovima Srbije i RS-a, oličenim u projektu Srpskog svijeta. Orban je u nekoliko navrata finansijski pomogao Republiku Srpsku, pogotovo u vrijeme krize, izazvane proširivanjem američkih sankcija na firme povezane s Dodikom.
Mađarske vlasti, predvođene premijerom Orbanom, spriječile su EU da u decembru 2021. uvede sankcije Dodiku. Jedina su članica EU koja se protivila usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Presudu Suda BiH protiv Dodika, Orban je okarakterisao „lovom na vještice“. Mađarski mediji svojevremeno su objavili da su “mađarske specijalne snage raspoređene u RS-u s prikrivenim ciljem – da olakšaju brzo izvlačenje lidera bosanskih Srba Milorada Dodika u Mađarsku u slučaju da Sud BiH naredi njegovo hapšenje zbog separatističkih poteza”. //vsquare.org/viktor-orban-tek-special-police-forces-bosnia-banja-luka-milorad-dodik-extraction-us-tensions/#dmid=faa8e6ec-797b-417a-995d-8b9e859d266f
Otvorio je ovaj dvojac kanale saradnje, kakvu ne bi bilo moguće ostvariti u zvaničnoj međudržavnoj komunikaciji. U središtu su rudna bogatstva Republike Srpske, vrijedna stotine milijardi dolara.
Vijesti o mogućem uključivanju Mađarske u rudarske projekte u Republici Srpskoj pojavile su se prošle godine, a mađarska vlada je u januaru spomenula mogućnost uključivanja u projekat litijuma na Majevici, iako je ostalo nejasno o kakvom obliku saradnje budućih nosilaca prava na koncesiju je riječ. //kormany.hu/hirek/kulfoldrol-konstrualt-jogi-boszorkanyuldozes-zajlik-milorad-dodik-ellen
A da je Mađarska ozbiljno zainteresovana za razvoj rudarskih projekata u Republici Srpskoj potvrđeno je tokom banjalučkog Ekonomskog foruma, gdje su se u aprilu ove godine susreli privrednici iz Mađarske i Republike Srpske. Prema pisanju mađarske štampe, tom prilikom je predsjednik Vlade, Radovan Višković izjavio: „U narednom periodu, zajedno sa našim mađarskim partnerima, moći ćemo da eksploatišemo sva blaga koja se nalaze na području Ozrena, Lopara, Jezera, Mrkonjić Grada, Rudog, Čajniča i Zvornika.“ Slične komentare dao je i ministar vanjskih poslova i trgovine Mađarske, Peter Sijarto (Péter Szijjártó), tokom posjete RS-u u januaru ove godine, ističući da je „jedan od projekata koji će činiti temelj buduće saradnje RS-a i Mađarske razvoj strategije za iskorištavanje rudarskih resursa“, prenosi portal Hungarian Conservative. //www.hungarianconservative.com/articles/politics/lithium-republika-sprska-hungary-extraction-battery-milorad-dodik-viktor-orban/
Smatra se da se u sjeni izgradnje veza neformalnog lidera evropske desnice sa čelnicima RS-a i Srbije, kriju Orbanove ambicije da ulaskom u rudarske projekte eksploatacije izdašnih mineralnih nalazišta u RS-u, osnaži vlastitu i poziciju svoje zemlje u EU, ali i u regionalnim odnosima moći, oslanjajući se na simpatije SAD-a i veze koje njeguje s Rusijom.
Strateški projekat Jadar
U vrhu evropske liste kritičnih sirovina, ključnih za tehnologije zelene i digitalne tranzicije, je litijum, trenutno neizostavan metal potreban tržištu automobilske industrije. Rudarska žila ili takozvana Vardarska zona, koja obiluje ogromnim količinama ruda, uključujući litijum, proteže se kroz Semberiju i povezuje plodnu mačvansku niziju i Gornje Nedeljice u Srbiji sa opštinom Lopare na istoku BiH. Kroz Srbiju, ova izdašna žila proteže se sve do unutrašnjosti Sjeverne Makedonije, koju također trese rudarska groznica.
Projekat Jadar, vrijedan blizu 3 milijarde dolara, kojim Rio Tinto planira pokriti gotovo cjelokupno (90%) evropsko tržište za litijumom i borom, EU je početkom juna ove godine uvrstila na listu strateških, u okviru Akta o kritičnim sirovinama (CRMA). Kritične sirovine CRMA prepoznaje kao ključne za uspjeh zelene i digitalne tranzicije, definišući saradnju sa zemljama u i izvan EU na projektima koji će doprinijeti sigurnosti snabdijevanja. Zamišljeno je da rudnik litijuma u dolini Jadra postane centralna baza isporuke ove dragocjene sirovine za neovisno evropsko tržište.
Uprkos masovnim protestima iz 2021., koji su doveli i do povlačenja dozvole za rudarenje Rio Tinta u dolini Jadra, stalnim otporima stanovništva, slabljenju povjerenja u vlast i argumentovanim kritikama iz akademskih krugova, Vlada nikada nije odustala od saradnje sa rudarskim divom nezavidne reputacije, koji je još 2004. godine otkrio ležište jedinstvene rude jadarita u okolini Loznice u Zapadnoj Srbiji. Uzalud je i grupa nevladinih organizacija iz Srbije, još u decembru prošle godine, ukazala na sve propuste, opasnosti i štete koje su ovi krajevi pretrpjeli već tokom geoloških istraživanja, šaljući zvaničnu žalbu Evropskoj komisiji na zahtjev Rio Tinta za proglašenjem projekta strateškim. //capital.ba/upucena-zalba-evropskoj-komisiji-na-projekat-jadar/
Spremnost Vlade Srbije da u duhu CRMA-e ponudi bogatstva svoje države, krunisana je Memorandumom o kritičnim sirovinama, potpisanim u julu prošle godine sa predstavnicima EU u Beogradu. Njemački kancelar, Olaf Šolc, nadgledao je čin potpisivanja i time dao svoje lične garancije za njegovo sprovođenje u djelo.
Prema pisanjima njemačke štampe, Vlada ove države, inače vodećeg evropskog proizvođača električnih automobila, već dugo podržava Projekat Jadar, koji se našao i na njemačkoj tajnoj listi, upućenoj EU još 2022. godine, što bi mogao biti jedan od ključnih dokaza da eksploatacija jadarita u dolini Jadra u Srbiji uživa političku podršku evropskih zemalja. //www.handelsblatt.com/politik/deutschland/global-gateway-das-ist-die-geheime-projektliste-der-ampel-gegen-chinas-einfluss/28860014.html
Uticaj politike EU na Zapadni Balkan
Govoreći o proglašenju Projekta Jadar strateškim, ekološka aktivistica sa fokusom na ekstraktivne industrije na području Balkana i potpredsjednica Udruženja Eko forum, Majda Ibraković, ocjenjuje maćehinskim odnos EU prema državama suočenim s posebnim izazovima tranzicije, u kojima postoji jak građanski otpor protiv ugrožavanja okoliša i ljudskih prava.
„Zatrašujuće je i razočaravajuće da uprkos svemu EU i dalje gleda svoj interes. To ne iznenađuje, ali šalje poruku neuvažavanja onoga što ljudi u Srbiji misle, onoga zbog čega su zabrinuti i čega se boje“, ističe Majda Ibraković, dodajući kako ovo potvrđuje da vrijednosti demokratije, ljudskih prava i zaštite životne sredine EU podređuje svojim ekonomskim interesima.
„Ono što nas sa ekološkog i ljudsko-pravaškog aspekta zabrinjava jesu moguće deregulacije, iako se tvrdi da toga neće biti, ali hoće se ubrzati procedure za dobijanje dozvola. To je veoma zabrinjavajuće, jer kod nas su procedure ionako ubrzane. Preskače se mišljenje zajednica i javnosti…, radi se veoma tajno i stihijski. Da bi se jedan rudnik razvio, u zemljama EU potrebno je 10, 15 pa i 20 godina, upravo zbog procedura ishodovanja dozvola i učešća javnosti u tim procesima. Kod nas to traje znatno kraće“, ukazuje naša sagovornica, ističući primjer rudnika u Varešu, koji je otvoren u roku od sedam godina, te Majevice, gdje javnost dugo nije znala ni za istraživanja, poduzetih na prostoru Lopara.
Dodaje da će se BiH morati uključiti u proces procjene prekograničnog uticaja Projekta Jadar, jer će njegovi efekti na sliv rijeke Drine itekako uticati na teritoriju i stanovništvo Bosne i Hercegovine, pogotovo kumulativno, ukoliko dođe do realizacije projekta ekstrakcije litijuma u Loparama.
U aktuelnoj trci za resursima, u kojoj se države Zapadnog Balkana posmatraju kao sirovinske baze i prostori za brzo bogaćenje, pokreti u Bosni i Hercegovini insistiraju na donošenju boljih zakona koji će garantovati uključivanje javnosti i zaštitu ljudskih prava i životne sredine, u vezi s rudnicima i geološkim istraživanjima. „Ovo političko uređenje je idealno za sive eminencije i sumnjive investore“, ocjenjuje Ibraković.
„Trebamo se pozabaviti trgovinskim sporazumom, koji je i BiH potpisala još 1995. godine, a kasnije i ratifikovala. ETC štiti te i takve investicije i investitore… Niz drugih evropskih država sada se povlače iz tog štetnog sporazuma. BiH je u to poratno vrijeme donijela i Zakon o stranim investicijama, koji je omogućio veoma štetnu privatizaciju i dalju rasprodaju naših resursa. Sve je posloženo na način da se opelješi ova država, njeni prirodni i ljudski resursi, i da neko tu dobro profitira“, ocjenjuje aktivistkinja Majda Ibraković. //www.numberanalytics.com/blog/energy-charter-treaty-explained#:~:text=The%20Energy%20Charter%20Treaty%20(ECT,cooperation%20among%20its%20member%20states.
I dok se pozicioniramo kao sirovinska baza za rudnike budućnosti, priča koja se u Bosni i Hercegovini nije ni otvorila je pitanje remedijacije lokacija bivših rudnika i rudničkih jalovišta. U nauci je poznat pojam trajnog uticaja zagađenja iz rudnika (perpetual impacts in mining), koji može uključivati kiselu drenažu, kontaminaciju vode i tla teškim metalima i dugoročnu nestabilnost rudničkog otpada i infrastrukture. Italija je kontraprimjer.
Članice EU u zelenoj tranziciji: italijanska rješenja za remedijaciju i reciklažu
Pored trenutno aktivnih 76 rudnika, među kojima se u 22 vade kritične sirovine (20 rudnika feldspata i 2 fluorita), Italija ima i značajno rudarsko naslijeđe. Prema kataloškim podacima Italijanskog instituta za zaštitu i istraživanje okoliša (ISPRA), koji se odnose na razdoblje od 1870. do 2006. godine, na prostoru Italije, pretežno na Siciliji, u Sardiniji, Toskani i Pijemontu, registrovano je 3006 napuštenih rudnika, te 150 miliona kubnih metara rudničkog otpada, koje se često skladišti u oronulim građevinama, što predstavlja rizik od onečišćenja tla i vode teškim metalima, javlja novinarka Marta Abba za PULSE.
Danas se u Italiji intenzivno razmatraju rješenja za rekultivaciju bivših rudničkih lokacija, kako bi se ublažio njihov uticaj na okoliš i procijenila izvodljivost ponovnog otvaranja, s novim tehnologijama. Neke od njih vraćene su stanovništvu i pretvorene u kulturne, turističke i ekološke prostore. Ovakav pristup promoviše ISPRA, koja je s Vladom Italije 2015. potpisala Memorandum o razumijevanju za uspostavu Nacionalne mreže talijanskih rudarskih parkova i muzeja (ReMi).
U duhu zelene tranzicije, u konkurenciji inovativnih start-upova, Italija pronalazi i rješenja za reciklažu industrijskih otpadnih voda i kontaminiranog zemljišta, iz kojih se izdvajaju rijetki ili kritični materijali. Firma M3R, sa nekoliko trenutno aktivnih projekata obnove i ponovnog razvoja kontaminiranih urbanih područja u Italiji i Čileu, očekuje da će njihova tehnologija fitoremedijacije i bioremedijacije pronaći svoj put do šireg svjetskog tržišta.
Aktivnosti firme prvenstveno su usmjerene na mikrobiološke aspekte procesa bioremedijacije, koji su apsolutno u skladu s načelima ekološke, ekonomske i društvene održivosti.
Njemački previd isplativosti reciklaže magneta
Njemačka u zelenoj tranziciji nudi rješenja za reciklažu rijetkih zemnih metala, koji su vitalni za razvoj mnogih modernih tehnologija, uključujući pametne telefone, električna vozila i sisteme obnovljive energije, ali se njihove koncentracije rijetko nalaze u ekonomski isplativim ležištima.
Njemački grad Biterfeld, nekada centar teške industrije, odnedavno je središte nove tehnološke utrke za smanjivanje ovisnosti evropskog tržišta o rijetkim zemnim metalima iz Kine – utrke oko trajnih magneta. Trenutno EU, zbog strogih ekoloških propisa, nedostatka radne snage i ograničenih domaćih nalazišta, iz Kine uvozi gotovo 100% ovih dragocjenih metala. Cilj Evrope je da do 2030. znatno smanji uvoz, a reciklažu na domaćem terenu poveća na 25%.
Iako su osnivači pogona u Biterfildu još prošle godine najavljivali svoj projekat kao “najveću tvornicu za reciklažu magneta u Europi”, firma se danas bori s pokrićem, unatoč svom strateškom potencijalu.
Ne samo da se pokazalo kako je proizvodni proces izuzetno skup i ne može se natjecati s kineskim cijenama, već je na vidjelo izašao i problem nekontrolisane migracije magneta, koji na kraju svog životnog vijeka u Evropi, u najvećem procentu završavaju upravo u Aziji, gdje je obrada jeftinija, a ekološki propisi manje strogi.
Ovim člankom smo pokušali da vam predočimo visine i promašaje politike evropske zelene tranzicije. Svaki eksperiment ima svoje prednosti, ali i cijenu. Samo se bojimo da će u cijeloj igri uspostavljanja globalne ravnoteže moći, države koje se najmanje pitaju opet izvući najdeblji kraj.
Ovaj članak je nastao u okviru tematske mreže PULSE, evropske inicijative koja podržava transnacionalnu novinarsku saradnju.
portal-udar.net