U najvećem povratničkom naselju u Bosni i Hercegovini, gdje se prema dostupnim podacima vratilo oko 8.000 do 8.500 ljudi nakon rata, praznik ima težinu koja prelazi vjerski okvir. On je ovdje i društveni marker, i dokaz opstanka, i tihi podsjetnik na godine kada je sve bilo prekinuto…
Janja se tokom Bajrama ne budi uz ezan. Budi se mnogo ranije, u onom tankom, gotovo nevidljivom času kada se jedna po jedna pale kuće u glavnoj ulici. Najprije kod starih ljudi koji više ne spavaju čvrsto, zatim u domovima gdje su djeca stigla iz Njemačke ili Austrije pa se zbog uzbuđenja ionako niko nije sasvim ni odmorio.
Iz kuhinja izlazi miris rastopljenog masla, pečenog mesa i prve jutarnje kafe. Negdje zalaje pas. Negdje se čuje lupanje gepeka automobila sa stranim tablicama. Negdje dječiji glas pita majku gdje su nove cipele za džamiju. I tada Janja ponovo postane ono što je nekada bila, mjesto puno ljudi, puno života.Mjesto u kojem se nije živjelo između dva aerodroma. Jer ostatak godine ova varoš na rubu Bijeljine uglavnom izgleda kao mjesto koje čeka. Čeka da se neko vrati iz dijaspore. Čeka da djeca nazovu iz Beča. Čeka da otkupna cijena paprike bude barem dovoljno dobra da pokrije troškove sjetve. Čeka da Drina ne poplavi njive. Čeka neku vrstu sigurnosti koja u Bosni i Hercegovini već dugo ne dolazi.
– TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA –
” Kurban-bajram je, standardno, u muslimanskom svijetu, ono čim se ujutro dođe iz džamije, završi se klanjanje bajram-namaza, tada se pristupa klanju kurbana. I poruka, sama simbolika ovog Bajrama je žrtva. I hvala Bogu, kod nas u Janji standardno ta bajramska atmosfera se baš osjeti . Ujutro, čim smo izašli iz džamije, kod nas su baš vrvjeli traktori, auta, kombiji i tako neko vozi kravu, neko ovna, ovce i tako dalje za kurban. Osjeti se u zraku ta atmosfera i hvala Bogu veselo je , živo je. Vratili smo se, živimo, borimo se. Nigdje nije sjajno da se razumijemo, ali čovjek se mora truditi, raditi, boriti se”, prića za BUKU Musafa Gradaščević, čija se porodica u posleratnom periodu među prvima vratila na svoje prijeratno ognjište i započela iznova.
Zbog toga je ,kaže, Bajram u Janji mnogo više od praznika.I možda nigdje u Bosni i Hercegovini taj osjećaj nije toliko snažan kao ovdje, u najvećem povratničkom mjestu u državi, gdje je poslije rata gotovo čitava jedna zajednica pokušala da se vrati iz nestanka.
Povratak koji je počeo od nule
– TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA –
Prije rata Janja je bila tipično sembersko mjesto. Ravničarsko, trgovačko, poljoprivredno. Prema popisu iz 1991. godine imala je više od deset hiljada stanovnika, od čega su ogromnu većinu činili Bošnjaci. Ljudi su živjeli od zemlje, pijace i sitne trgovine. Kamioni puni kupusa, luka i paprike svakodnevno su izlazili prema Tuzli, Sarajevu i Beogradu. U selu se znalo ko ima najbolji paradajz, čija je zemlja najrodnija, ko je kupio novi traktor i čije dijete ide na fakultet. Rat je tu svakodnevicu prekinuo brutalno i brzo.Stanovništvo je bilo protjerano, džamije porušene.Ljudi rasuti po kolektivnim centrima i evropskim gradovima. Kada se danas govori o povratku u Bosni i Hercegovini, Janja se gotovo uvijek navodi kao primjer uspjeha. Ali iza tog uspjeha ne stoji nikakav organizovani sistem, velika državna strategija niti ozbiljan plan obnove. Povratak u Janju uglavnom su iznijeli ljudi uz pomoć Federalnog ministtarstva za izbjegla i raseljena lica, lokalne zajednice, ali prije svega volje da se vrate na svoja imanja. Osim prijeratnog bošnjačkog stanovništva , u Janju su doselili i Srbi raseljeni iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine. Danas Janja živi kao zajednica povratnika i doseljenika, u kojoj svakodnevni život oblikuju rad i ekonomska realnost.
” Mi danas ovdje čivimo lijepo. Dijelimo muke, probleme ali i radost i veselje, Trudimo se da naša Janja bude uređena, da dobro funkcioniše i d aživot bude što kvalitetniji bolji”, kaže za BUKU Radislav Borovčanin
Mjeđzani Janje vratili su se krajem devedesetih u mjesto u kojem nije bilo ni infrastrukture,ni ekonomije, ni sigurnosti. Mnogi su tada već imali uređen život u Njemačkoj ili Austriji. Djeca su im govorila strane jezike. Imali su poslove, socijalnu zaštitu, uređene škole i sigurnost koju Bosna nije mogla ponuditi. Vraćali su se jer nisu mogli podnijeti osjećaj da im život ostane negdje drugo. Vraćali su se kućama bez krova, popravljali štale i ponovo kopali zemlju koja godinama nije obrađivana. Danas, više od 80% mještana Janje živi od poljoprivrede, koja je posljednjih godina postala gotovo nemoguća računica.
“Obnovio sam sve sa svojih 10 prstiju, Imamo ozbiljnu proizvodnju, ali mladi nam odlaze trbuhom za kruhom, što bi se reklo. Traže bolje poslove, bolje uslove života”, priča za BUKU Fadil Omerović.
I upravo u toj porodici, kao i u desetinama drugih u Janji, sadržana je čitava poslijeratna istorija ovog mjesta. Bajram je jedan od trenutaka kada mjesto ponovo oživi. Tada dijaspora nakratko vrati iluziju pune varoši. U avlijama sjede tri generacije. Djedovi koji su preživjeli rat. Njihova djeca koja su obnovila kuće. I unuci koji bosanski govore sa njemačkim akcentom.
“U ljetnim danima ovaj kraj posebno zaživi. Ostatak godine tu smo mi i naše komšije, živimo, radimo, borimo se sa svakodnevnim problemima, družimo s ei pomažemo jedni drugima i to je valjda život”, priča za BUKu Omerović.
Suživot koji ne traži aplauz
U Janji ljudi uglavnom nemaju luksuz da žive od ideologije. Komđije Bošnjaci i Srbi dijele iste probleme: male penzije, nesigurne prihode, skupu mehanizaciju, strah od poplava i odlazak djece.Komšijski odnosi postali su primjer mnogim drugim sredinama u Bosni i Hercegovini. Možda upravo zbog toga Janja danas djeluje stvarnije od većine političkih priča o Bosni i Hercegovini. U ovom mjestu život nije potpuno poražen politikom. Ljudi i dalje vjeruju radu više nego govorima
Život od rada na imanjima
U ekonomskoj slici Janje, poljoprivreda ostaje osnovni oslonac. Ravničarski teren Semberije i tradicija rada na zemlji oblikovali su i današnji život. Proizvođači iz Janje danas proizvode ogromne količine povrća, ali zarada je često sve manja. Sjeme, gorivo i đubrivo skuplji su nego ikada. Otkupne cijene često ostaju iste. Uvoz je ogroman. Državna pomoć simbolična.Pa ipak, ljudi rade
“Danas u Janji imamo, hvala Bogu, zaokruženo sve što treba . Od putnue infrastrukture , rasvjete, imamo školstvo, zdravstvo, tako da sve što je potrebno u jednom modernom, domaćinskom mjestu danas Janja ima. Onaj koji hoće da radi , posla ima. Danas kad neko kaže nema posla, ja to ne mogu da vjerujem. Ili ne želi da nađe posao, ili ne želi da rad . Evo, pogotovo ovdje u Janji, poljoprivredno je mjesto i danas ne možeš naći čovjeka za dnevnicu od 100 maraka “, priča za BUKU Mustafa Gradaščević
Život između žrtve i opstanka
Kurban-bajram u Janji tako postaje više od vjerskog čina. On postaje metafora povratka, rada i opstanka. Jer u Janji, kako kažu njeni stanovnici, život nije došao kao poklon povratka nego kao nastavak borbe da se taj povratak svakog dana opravda. I upravo tu, između kurbana, zemlje i svakodnevnog rada, Janja i danas živi u skladu, suživotu i tišini. I možda upravo u toj tišini leži prava veličina Janje. Jer malo je mjesta koja su uspjela preživjeti tako mnogo istorije, a da pritom nisu izgubila sposobnost da žive normalno. Ovdje su ljudi ostali u zemlji u kojoj je odlazak postao gotovo jedina ozbiljna strategija za budućnost. I možda je upravo to najteži i najvažniji oblik otpora.