Kada je moja mama bila nešto mlađa nego ja danas, ona je morala da razmišlja o tome kako da nas dvije, tada djevojčice u dobi od jedanaest i devet godina, spasi od rata, zlostavljanja, maltretiranja i mogućeg stradanja. Njoj je tada bilo svega 32 godine. Pored nas dvije morala je da razmišlja i o dvoje starijih ljudi, mome dedi i majki, s kojima smo živjeli u istoj kući u jednom malom, ali nadasve lijepom i do tada pitomom gradiću, Livnu. Tata i dva strica su već bili odvedeni u nepoznatom pravcu. Ona, jedina nebošnjakinja u kući je morala da bude i otac i majka i gazda i gazdarica i heroj i heroina. Sve je morala biti, samo nije smjela biti kukavica.
Danas moj Sergej ima nešto više godina negoli sam ja imala tada. Danas on ne zna kako je biti devetogodišnjak/inja sa preko noći oduzetim i prekinutim djetinjstvom i dobro je da je to tako, jer to svome djetetu ne bi niko poželio.
Morala je ta divna i hrabra žena da otvara kućna vrata na koja su u sred mrklog mraka kucali neki maskirani, nepoznati muškarci sa puškama u ruci. Morala je da se nakon neprespavane noći obuče i uputi u potragu za informacijama gdje su tata i dva strica odvedeni i da li su još uvijek živi.
Rijetko kad razmišljam o tim danima, tim mjesecima i godinama. Nisam ih zaboravila, to ne mogu sve i da hoću, ali sam ih duboko potisnula i radije pričam o svemu samo ne o tome. Kad se osamim i ipak zavirim unutar sebe, polako naviru sjećanja, ali ja opet sve učinim da tu saharu ne otvaram, jer unaprijed znam šta je u njoj i sama sebi kažem neka toga svega tamo, nekad ću i te stvari pospremiti i posložiti na pravo mjesto. Samu sebe odvraćam, jer mislim da mi je tako lakše, a ustvari u dubini znam da i ja činim grešku, jer odavno je već bilo vrijeme da se napravi korak i da svi podijelimo i pobijedimo svoje strahote rata, preživljavanja, stradanja, izbjeglištva, jer bismo na taj način preduhitrili sve one koji i danas svoj spas vide u ratu.
Osoba koju sam neizmjerno voljela bio je moj dedo Hamid. Njega kao da sada vidim kako izlijeće bosonog iz kuće i zapomaže za autobusom u koji su strpani kao posljednji kriminalci, kao životinje, njegova tri sina sa ostalim muslimanima grada Livna i okolice i kako se krezubi maskirni neljudi skupa s njima udaljiše u nepoznatom pravcu. Majka je ostala da vrišti u kući, a moja mama držeći nas dvije za ruke ostade nijema s pogledom upereneim u autobus prepun nedužnih s pogrešnim imenima.
Mnoge slike mog djetinjstva su izblijedjele, a ta nije nikad. Čak mislim da sa godinama ona postaje sve življa, sve ju jasnije vidim. Moj djed bio je jako cijenjen čovjek u tom dotada pitomom gradu Livnu. Voljeli su ga svi i Hrvati i Bošnjaci i Srbi. Bio je jako vrijedan i pošten čovjek, držao je do principa, a principi uvijek koštaju pa je njegova cijena bila da ga je srce izdalo u njegovoj 59.godini života. Oni koji su te posljednje dane provodili uz njega kažu da je umro od tuge za nama.
Hrabra 32godišnja žena, moja mama, je znala da mora učiniti sve kako bi spasila tatu i stričeve za koje se u međuvremenu saznalo da su u logoru u jednom obližnjem selu i da ona kao Hrvatica može da na neki način dođe do njega. Istina je da i u tim i takvim okolnostima opet imaju samo dvije vrste ljudi, a to su ljudi i neljudi. Tako i među onima koji su bili, silom prilika, regrutovani kao čuvari logora je bilo i ljudi, ali i neljudi. Kako je do tada pitomi grad Livno bilo mala sredina u kojoj smo se svi znali, tako su olakšavajuće okolnosti bile da je tata u logoru kojeg nadziru lokalni ljudi, a ne ona gora varijanta nepoznatih, nacionalističkim nabojem nalektrisane „došle“ iz okolnih gradova Duvna, Kupresa i Bugojna, ali i sela oko Livna. Uspjela je nakon niza mjeseci izbaviti ih iz logora.
Moj otac je tada imao svega 34 godine. Bio je zaposlen u Elektroprivredi, a pored tog posla radio je sa dedom u porodičnoj bravarskoj/limarskoj radnji. Oni koju ga poznaju vole reći da je endem, jer nema poroka. Moj suprug zna reći kako je Edo postavio visoke standarde i da je muževima njegovih kćeri jako teško pratiti te standarde. Možda je njegov porok ili bolje rečeno mana što je najmanje mislio na sebe, a to i danas čini. Znao nam je pričati, ali tek odnedavno, da je još kao mali dječak počeo da radi sa dedom u radnji i da je rad jedini spas. Dok se druga djeca prisjećaju dječijih igara on nekako svoje djetinjstvo veže samo za radnju u kojoj je od malih nogu. Ja ne poznajem osobu koja je vrednija od njega. I on je kao i dedo čovjek od principa i njega su njegovi principi mnogo koštali, jer principi koštaju.
Prvo je dok su se Bošnjaci i Hrvati voljeli regrutovan u vojsku. Nikad nije, barem ne pred nama dvjema, pričao o tim danima. Iako svakog puta kad se vidimo hoću da pokrenem i ovu priču, ali to je onda otvaranje one moje duboko pohranjene sahare kojoj valjda još nije vrijeme ili možda ju i ovime već polako otvaram, ne znam.
Onda su se Hrvati i Bošnjaci posvađali i muslimani i Bošnjaci koji su tada bili u istoj jedinici sa Hrvatima su postali njihovi zatvorenici, logoraši. Kako je svakom od njih bilo znaju samo oni.
Većina nas zna šta je rat i sve što ide uz njega. Ja imam svoja sjećanja i nekad ću ih izvući na površinu, ne radi sebe već radi generacije i generacija koje trebaju da znaju sve što rat sa sobom nosi, te da čine sve da do rata ne dođe. Svi/e bismo trebali/e to smatrati svojom obavezom.
Pričajmo o ratu zarad mira, a ne zarad novog rata!
Piše:
Rođena u Livnu 1983.godine. Ratom prekinuto djetinjstvo nastavljeno u Berlinu iz kojeg se vraćam u Livno 1997.godine u drugačijem izdanju. Nakon završane Opće gimnazije u Livnu upisujem Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, odsjek za germanistiku. Uz studiranje radim, jer rad spašava, a onda se i udajem i postajem majka predivnog dječaka Sergeja. Pretežno pišem za sebe, nekad nešto i obznanim, a većinu još čuvam u sebi.