Husnija Kamberović, historičar: Naše antifašističko nasljeđe ne koristimo kako bismo trebali

Foto: Damir Ćumurović

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Sa historičarem Husnijom Kamberovićem razgovarali smo povodom Dana pobjede, a dotakli smo se i aktuelnih pitanja odnosa bh. društva prema antifašističkom naslijeđu i ponovnim sve agresivnijim, orkestriranim, revizionističkim nasrtajima na tekovine antifašizma u našoj zemlji

Svijet obilježava 9. maj, Dan pobjede, kako gledate na ovaj datum i ono što ga danas prati? Koliko je on još uvijek zaista važan u pogledu modernog svijeta?

  • Datum 9. maj je važan jer simbolizira vojničku pobjedu antifašističkog svijeta koncem Drugog svjetskog rata, s jedne strane, ali je istodobno i simbol evropskih vrijednosti i pokazatelj snage svijeta ujedinjenog protiv zla. Naravno da moderni svijet ima drugačije obrise od onog kakav je uobličen koncem Drugog svjetskog rata, pa su čak i neke vrijednosti pomjerene udesno, ali se u osnovi moderni svijet temelji na vrijednostima na kojima su antifašisti odnijeli pobjedu 1945. godine.
Foto: Damir Ćumurović

Kada je u pitanju Dan pobjede, posljednjih godina je bilo dosta kontroverzi oko njegovog obilježavanja, na određen način se nastoji izostaviti ona njegova Sovjetska, komunistička, komponenta, kako kao historičar gledate na priču o „dva totalitarizma“?

  • Sve nam to govori o promjenama u svijetu posljednjih sedamdesetak godina. Prošle godine smo, povodom godišnjice potpisivanja Pakta Ribentrop-Molotov 1939, svjedočili pokušajima da se Sovjetski Savez i komunizam optuže kao krivci za početak rata. Učinjeno je to Rezolucijom Evropskog parlamenta o važnosti evropskog sjećanja za budućnost Evrope. Kasnije sam, pak, čitao neke tekstove koji su odgovor na te tvrdnje sa Zapada, a u kojima se dokazuje da su zapadnoevropske zemlje odgovorne za početak rata jer su sklapale sporazum s Hitlerom prije nego je to uradio Staljin (riječ o 1938. i sporazumu o ustupanju Čehoslovačke). Ipak, nije moguće marginalizirati ogromnu važnost koju je Sovjetski Savez imao u pobjedi nad fašizmom. Konačno, 20 miliona žrtava koje je Sovjetski Savez imao u ratu dovoljan je pokazatelj uloge koju je ta zemlja imala u pobjedi nad fašizmom.

Decenije koje su protekle od završetka rata, promjene koje su se desile, uspon a potom i pad socijalizma i totalno urušavanje komunizma kao ideologije, doveli su do toga da se pojavljuju ideje o totalnom brisanju iz memorije i svega onoga što je komunizam pozitivnoga iza sebe ostavio. Gradi se narativ da je komunistički svijet koji je postojao od 1945. do 1990. nešto Drugo u odnosu na Evropu, i tu treba tražiti i razloge rezolucija o osudama totalitarnih režima iz 1996. i 2006. godine. Suština je bila da se Evropa, u svom širenju na dotadašnje socijalističke zemlje koje su bile ovisne o Sovjetskom Savezu, željela razračunati sa socijalističkim nasljeđem u tim zemljama. Tako je izgrađena i teza o fašizmu i komunizmu kao dva jednaka totalitarizma. A ipak to nije bilo tako. Tačno je da su komunistički režimi u istočnoevropskim zemljama poslije 1945. bili nedemokratski, ali to ne umanjuje njihovu ulogu u pobjedi nad fašizmom 1941-1945. godine.

Jasno je, naravno, da se Evropa tim rezolucijama razračunava sa komunizmom koga je doživljavala kao opasnost, pa je tako i krenula u kreiranje drugačije povijesti Drugog svjetskog rata. Ono što je primjetno, a što je ostavilo loše nasljeđe iza ovakvih evropskih rezolucija, je pojava da su skupštine i parlamenti na sebe preuzimali zadatak da tumače povijest, što će imati posebno karikaturalne obrise u postjugoslavenskim zemljama, gdje su parlamenti, po uzoru na ove iz Vijeća Evrope, također rezolucijama ili deklaracijama kreirali povijesnu istinu.

Kada je u pitanju naša zemlja, u kojoj mjeri smo mi danas svjesni važnosti našeg antifašističkog naslijeđa kao društvo?

  • Teško je to reći, a ono što je tragično kada je Bosna i Hercegovina u pitanju je to da mi naše antifašističko nasljeđe ne koristimo kako bismo trebali. Bosna i Hercegovina je bila jezgro antifašističkog pokreta, ovdje su bile najbrojnije antifašističke jedinice, ovdje su izvojevane najveće pobjede protiv fašizma, Bosna i Hercegovina je afirmirala jugoslavenski antifašizam u svjetskim razmjerama. Danas dio naše političke elite kao da se toga stidi. U jednom dijelu Bosne i Hercegovine imali smo otvoreno odricanje od tog antifašizma: znamo da su u Republici Srpskoj, kao i u Srbiji, izjednačili partizanski i četnički pokret, što je samo po sebi neprihvatljivo i čudno da narod koji je najviše doprinio pobjedi nad fašizmom i činio najveći dio antifašističkog pokreta, sada se odriče tog pokreta i afirmira četnički pokret, koji je od kraja 1942. otvoreno kolaborirao sa fašizmom i činio stravične pokolje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, čini mi se da su i komunisti poslije 1945. svojom „privatizacijom“ antifašizma donekle pomogli da se neki sa slomom komunizma odriču i tog komunističkog antifašizma. Hoću reći, komunisti su bili vodeći, ali ne i jedini, dio antifašističkog pokreta, koji je u Bosni i Hercegovini i uspio upravo zbog toga što je bio znatno širi od samog komunističkog pokreta.

Mnoge činjenice pokazuju da je danas u BiH revizionistički pritisak svakodnevan, te da se na različite načine pokušava obezvrijediti borba jugoslovenskih naroda protiv naci-fašizma, ima li moderne BiH bez njenog antfašističkog naslijeđa?

  • Kod nas se primjenjuje isti model koji je primjenjivala Evropa u obračunu sa komunističkim nasljeđem u istočnoj Evropi, a to znači da su se nove elite nastojale što više odvojiti od komunističkog nasljeđa, pa u tom smislu i nastoje omalovažiti i ulogu komunista u borbi jugoslavenskih naroda protiv fašizma, a time faktički omalovažavaju i snagu ratnog antifašističkog pokreta. A važno je naglasiti: najveći antifašistički pokret u porobljenoj Evropi tokom Drugog svjetskog rata bio je u Jugoslaviji, a unutar toga – u Bosni i Hercegovini. Uloga bosanskohercegovačkih komunista u toj borbi je bila najveća. Kakav je to pokret otpora postojao u istočnoj Evropi? Vrlo slab! Njih su oslobađale trupe sovjetske Crvene Armije. U Bosni i Hercegovini su, pak, pobjedu iznijele domaće antifašističke snage. Nemoguće je sada to negirati, iako mi vidimo da se i kod nas dugo vremena već pokušavaju kreirati nekakvi tobožnji nacionalni antifašistički pokreti, što nije ništa drugo do ono što su uradili u Srbiji kreiranjem četničkog pokreta kao antifašističkog. Ja prosto ne razumijem otkuda tolika potreba u nekim krugovima da se negira antifašistički pokret u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata. Činjenica je da tom pokretu, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, nije bilo alternative. Sve drugo bi vodilo ili uključivanju BiH u sastav Hrvatske, ili u sastav Srbije, a maštanje pojedinih muslimanskih autonomista o autonomiji u okvirima Trećeg Rajha je tek posebna priča, koja je jednako tragična kao i prethodne dvije. Dakle, ako ništa drugo, onda zbog uloge koju je odigrao u očuvanju Bosne i Hercegovine, oni koji danas tako vatreno napadaju antifašistički pokret trebali bi malo „spustiti loptu“. Iako znamo da taj antifašistički pokret nije bio isključivo komunistički. I nije bio bezgrešan.
Foto: Damir Ćumurović

Ovih dana najavljena je u sarajevskoj Katedrali Misa za žrtve Bleiburg, kako gledate na ovaj događaj, te koliko je tu zaista posrijedi želja da se komemoriraju žrtve, a koliko politički čin legitimiranja ustaštva?

  • Ovih dana sam saznao da se čitavo vrijeme socijalizma u sarajevskom samostanu na Bistriku služila misa za žrtve Bleiburga. Rađeno je to u tišini, kako i nalaže vjera, bez ikakve javne dreke. Ova sada misa, po mom mišljenju, nema samo crkvenu dimenziju nego itekako važnu političku poruku koja se želi poslati. Ona znači aboliranje ustaških zločinaca, koji su, na kraju krajeva, i poveli kolone ljudi prema zapadu namjeravajući se tako predati zapadnim saveznicima. Naravno, Crkva sama bira kakve će mise obilježavati, ali se ne mogu zanemariti užasne implikacije koje to ima za društvo u kojem živimo.

Kako gledate uopšte na odnos grada Sarajeva spram njegovog antifašističkog naslijeđa, nedavno ste upozoravali na određene manipulacije kada je u pitanju Dan grada Sarajeva?

  • Sve to što se posljednjih godina dešavalo u Sarajevu u vezi s kulturom sjećanja nagovještavalo je da bi se ovakve stvari, poput manifestacija sjećanja na žrtve Bleiburga, mogle desiti. Sarajevske su vlasti dugo vremena relativizirale fašizam iz Drugog svjetskog rata i sada je to došlo na naplatu. Jaki revizionistički talasi narušili su to lijepo antifašističko lice Sarajeva, ali i Bosne i Hercegovine. Uostalom, vidimo i kako je aktuelna sarajevska gradska vlast od ove godine počela obilježavati 5. april kao Dan opsade Sarajeva, samo zato da bi se počeo potiskivati 6. april koji se dugo obilježava kao Dan Sarajeva, a oslanja sa na oslobođenje Sarajeva 1945. godine. Isti je slučaj i sa 25. novembrom, kojeg obilježavaju i isključivo zbog toga što im to odgovara u ovom političkom kontekstu, a ne zbog vrijednosti koje taj datum sa sobom nosi kao dio šire antifašističke historije grada. Ne može biti da ništa drugo što su antifašisti napravili u Drugom svjetskom ratu nije dobro, a samo je 25. novembar dobar? Jednostavno, sve se pokušava napraviti kako bi se antifašističko nasljeđe i antifašističke vrijednosti potisnule na marginu. To je bio i cilj ideje o utvrđivanju datuma osnivanja Sarajeva. Jednostavno, sve se čini da se antifašistički datumi potisnu iz naše kulture sjećanja. Nešto se to radi otvoreno, nešto prikriveno, i možda je ovogodišnje obilježavanje Dana pobjede posljednja prilika da građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine kažu: Dosta! Ne može dalje!

This article has been produced with the support of the European Endowment for Democracy (EED). Its contents do not necessarily reflect the official opinion of EED. Responsibility for the information and views expressed in this article lies entirely with the author(s).

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.