Tanja Stupar Trifunović: Ako pisanje o ratu nije antiratno onda je propaganda u službi rata

Nakon zbirke poezije „Razmožavanje domaćih životinja“ koja je prošle godine pobudila čitalačku pažnju i kritičku recepciju, književnica Tanja Stupar Trifunović svojim novim romanom „Otkako sam kupila labuda“ iznova hrabro postavlja neka važna pitanja koja nisu tako često prisutna u našoj recentnoj književnosti.

Razgovarala: Vanja Šunjić za tačno.net

Tanja, Vi ste već 20 godina na sceni. Šta se promijenilo od tih poratnih godina do danas u pogledu percepcije književnosti?

Malo toga se stvarno promjenilo. Plašim se, kad se sve zbroji, da se stvari nisu promijenile na bolje iako bi mogli reći da su autorke prisutnije – i da je s te strane situacija bolja za žene koje se bave književnošću. Ali i to je jedna vrsta “simpatične”obmane. Književnost je zapravo postala manje bitna za društvo u cijelini nego što je bila prije. Ima manju moć i uticaj a svi ti prostori gdje je manje novca i moći se lakše prepuštaju ženama. Književnost kao i ostale umjetnosti je postala nekom vrstom otkačenog hobija za čudake.

Šta se promijenilo kod Vaš u smislu sazrijevanja, shvatanja… Kako danas gleda na svoje početke?

Romantizovala sam bavljenje književnošću. Što je možda i dobro jer da nema te romantizacije na početku i zanosa teško da bi se na bilo šta mogli natjerati. I dalje imam u sebi sličan odnos sa i prema književnosti ali i mnogo manje očekivanja i ubjeđenja u njene domete. To nije razočarenje, samo prihvatanje da dobra književnost ne može imati učinak kao drugi umjetnički mediji (poput recimo filma) ali ne treba joj to zamjeriti. Spora je, međutim pokazuje žilavo istrajavanje. Treba računati s tim.

Darko Cvijetić kaže da su njegove teme odabrale njega… Da li Vi birate Vaše teme, ili su one odabrale Vas?

Može se i tako reći. Same teme mi i nisu toliko bitne kao ono što one pokreću. Mogućnost da vas  tema natjera da preispitate sami sebe kroz nju i pokušate razbiti ili barem pomjeriti  vlastite “čvrste” stavove. Osnovna tema je često samo okvir ili polazište kroz koje se pokušava dotaći više toga. Oponašati višeslojnost života. Obuhvatiti suprotne stvari.

Koji su pisci i spisateljice u najvećoj mjeri uticali na Vas kao čitateljku i kao književnicu?

Mogla bih reći svi oni/one koje sam pročitala. Loši kao primjer kako ne treba. Dobri kao primjer kako treba. Oni najbolji/e kao nadahnuće.

Je li na Balkanu moguće stvarati književnost koja ne tematizira rat, u kojoj nema PTSP-ja, rana, ožiljaka, trauma? Kad ćemo prestati pisati o tome i zašto nikad?

Vi ste već odgovorom sugerisali da nećemo prestati. Možda je i dobro da ne prestajemo ako ta tema i književnost proistekla iz nje neće biti plodno tlo, duševna hrana i okidač budućih ratova nego antiratno i katarzično osvrtanje na užas kakav rat uistinu jeste, upozorenje na podlost, perfidnost, nakaznost i opasnost proratnih propagandi i svjesnost koliko je proizvodnja rata za neke unosna a za običan narod tragična rabota. O svemu tome pisci su pisali i prije a i poslije ovog potonjeg rata. Ali on se ipak desio. Sa druge strane i rat je kao i sve ostale teme u književnosti legitimna tema i ko ima potrebu da piše o ratu neka piše. Poželjno je uz ovu pomenutu svjesnost i nastojanje da pisanje o ratu bude antiratno inače to i nije pisanje nego propaganda u službi rata. A bilo je i takvih.

U Vašoj književnosti često tematizirate majku. Koliko svakoga od nas majka odredi?

Sama činjenica da nas majka rađa uslovljava to posebno simboličko mjesto. Nisam vodila evidenciju ali čini mi se da se često bavim i majkom i ocem, pa i babama, djedovima i precima uopšte. I to ne činim iz neke potrebe da opjevam vlastitu porodicu, zapravo se najčešće ni ne radi o mojoj porodici, već o simboličkim mrežama odnosa u koje smo svi upleteni i kroz koje se očituju naši životi, navike i mi sami. Možda sam ženama posvetila nešto više prostora iz dva razloga; što sam i sama žena i što su ženski glasovi bili zanemareniji. U suštini me zanima dinamika odnosa među ljudima, majkom i ocem, ljubavnicima, precima,  prijateljima, neprijateljima itd. I sve to nas takođe odredi. I sve je to zanimljivo. Doživljavamo se kao takvi i takvi ali iza toga uvijek postoji čitava mreža uticaja, odnosa, uslovljavanja, kazni, nagrada. Ljudi to teško prihvataju. Tu vrstu skidanja nabačenih opni jer je bolno. Za sve to mislimo da smo mi a obično se samo grčevito držimo za svoja ubjeđenja koja su često i pogrešna i štetna, u najmanju ruku bespotrebna. Ispod toga se osjećamo zastićeno ali to je kao da držite saksiju sa cvijećem u kutiji – ne raste, ne razvija se i najzad se i osuši. Slično je i sa ličnošću. Razvijati se znači biti spreman pogledati i manje lijepe strane svoje ličnosti. O njima često piše književnost ali tu većina moralista upada u zamku onog fuj i gnušanja i prenemaganja. Mi imamo svoje tabue i to je normalno. Književnost ih nema, ona sve propituje i preispituje jer sve postoji u čovjekovoj nutrini – i bogovi i vragovi, i svašta im pada na pamet.

Koliko su žene solidarne? Savremena Bh. Književna scena ruši sve stereotipe i  predrasude o ženskoj nesolidarnosti. Tu je čitav niz autorica  i urednica koje zajedno stvaraju i djeluju; Vi, Senka Marić, Lejla Kalamujić, Olja Runjić, Kristina Ljevak… zašto žene sa političke scene ne počnu da vas oponašaju?

Postoje žene koje su solidarne kao i one koje nisu. Zavisi i oko čega solidarne. Tako da ne vrijedi uopštavati. Ako govorimo o književnosti žene su prepoznale koliko je dragocjeno da podrže žene jer predugo su bile marginalizovane, skrajnute, neopravdano izostavljene iz kanona i u nesrazmjerno manjem broju prisutne u lektirama (ovo je tako i danas).  Sa druge strane među čitaocima su žene u većini, više je studetica književnosti nego studenata, sada je i broj žena koje pišu poprilično ujednačen sa brojem muškaraca i to sve ukazuje na nepravednost i neopravdanost premalog broja žena bilo kao stvaralaca ili junakinja književnih djela.

Što se tiče žena na političkoj sceni dovoljno je podsjetiti se, pošto ste već pomenuli Kristinu, nedavne “dobrodošlice” Samre Ćosović-Hajdarević, zastupnice SDA u Skupštini Kantona Sarajevo povodom Kristininog imenovanja za v.d. direktorice TVSA. Samra je imala trenutak poetskog nadahnuća pa je u dahu spjevala “Ode Melvudin dođe Milorad, ode Selim dođe Vera, ode Hajrudin, dođe Vlastimir, ode Edina, dođe Kristina” i podjelila svoju inspiraciju na društvenim mrežama. Što ilustruje da sama činjenica da je neko žena ne mora biti nikakav garant jednog drugačijeg, progresivnijeg, ljudskijeg i empatičnijeg pristupa u politici. Nažalost, svjedoci smo upravo obratnog; u velikom broju žene na višim i visokim pozicijima u politici predstavnice su i promoterke radikalnih politika i konzervativnih stavova koji su mahom na štetu samih žena i ograničavanja njihovih prava.

Treba li težiti angažovanoj umjetnosti, ili se zadržati na umjetnosti radi umjetnosti?

Meni je umjetnost ako je dobra sama po sebi angažovana. Ona nas tjera da preispitujemo date vrijednosti, svijet oko nas, bavi se čovjekom i svim onim što su ljudske priče kroz vrijeme i danas. Svođenje književnosti na ove dvije kategorije je prepojednostavljeno i pogrešno. Ako umjetnosti prišijemo bilo koju etiketu bojim se da puno toga zaklanjamo njome i gubimo iz vida sve one stvari koje nismo obuhvatili ovim prikladnim ali bespotrebnim definicijama. Čini mi se da autore često ofrlje “strpamo” u neki od ova dva “tabora” pa ih kasnije nespretno čitamo isključivo u tom ključu kao angažovane ili neangažovane unoseći u to simpatije ili antipatije zavisno od ličnog stava prema pojmu angažovana književnost. Ovo je donijelo puno pogrešnih čitanja i subjektivnih i pristrasnih kritika.

Koje sve kulturne i društvene problem i bolesti imamo u savremenom Bh. društvu? Mogu li kultura i umjetnost katarzično djelovati na nas i pomoći da ozdravimo?

Mislim da bi društvo psihijatara ovdje bilo pozvanije i stručnije od mene da da dijagnozu i buduće smjernice liječenja. Kultura i umjetnost mogu dati sliku stvarnosti, možemo to i tako posmatrati da bi taj susret sa realističnom slikom mogao donijeti neku vrstu otriježnjenja ali teško da se može govoriti o nekoj omasovljenoj katarzi preko umjetnosti. To je više pojedinačna stvar. Istina je da promjene uglavnom i počivaju na tom što ih iniciraju svjesne individue. Mora se od nečeg početi.

Na književnom festival “Imperativ” promovišete novi roman “Otkako sam kupila labuda”. Možete li nam reći nešto više o festivalu i o Vašem romanu?

Književni festival “Imperativ” koji se ove godine održava po drugi put je, sudeći po interesovanju i reakcijama publike, nešto što je Banjaluci potrebno. Festival sadrži nekoliko segmenata; promociju novih knjiga (ove godine su u fokusu programa autorke), predstavljanje već afirmisanih regionalnih autora/ki naporedo sa našim mladim autorima/kama koji su domaćini gostima i zajedno učestvuju u čitanju,  tu je i program “Note i slova” gdje učesnici paralelno sa čitanjem puštaju muziku, “Lektira u podne” je program u okviru kojeg će se srednjoškolci družiti sa savremenim piscima a tu su za najmlađe i radionice kreativnog pisanja za djecu. Prateći dio festivala je i mali sajam knjiga u Banskom dvoru u okviru kojeg će posjetioci imati priliku kupiti knjige manjih ali  interesantnih izdavačkih kuća čije knjige su uglavnom slabo zastupljene na našem tržištu.

A novi roman je tu pa ne vrijedi sad da rasplićem fabulu. To je na čitaocima. Ispričam li, uništiću draži čitanja i otkrivanja. Ono što mogu reći je da sam se držala nečega što je  simpatično i precizno definisao Jergović na nedavnoj promociji u Banjaluci, rekavši kako vrijedi pisati samo o onom o čemu ne možete pisati. Dopalo mi se kako je uobličio tu istinu o otporu i potrebi da se upravo o tome govori o čemu se ne može govoriti. Osim toga prije jedno desetak godina čitala sam roman Paola Đordana “Usamljenost prostih brojeva” i ono što mi je ostalo od njega je zajednička opsesija bavljenjem sa tom specifičnom usamljenošću u pojedinim ljudima i njihovom nesposobnošću da se zbraju u parove i grupe. Negdje na tom tragu su i glavne junakinje romana.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.