Foto: Danilo Topić, privatna arhiva
Tokom prošle sedmice je izašao i katalogizovan roman Danila Topića, Devet smrti Maldororovih, prvi ovakve vrste, a prvi i za samog autora, za koji će jedan od recenzenata reći da:
“…čitaocu, ukoliko je savestan, može predstavljati fer izazov na igru dehermeneutizacije i naizgledne nepristupačnosti konzervativnom literarnom ukusu i navici (akcenat na potonjem) – kombinuje sa tematskom polivalentnošću i pred čitaoca dostavlja filigranski brušen dragulj.”
Rastko Lončar
Devet smrti Maldororovih je objavio Grafid d.o.o. za izdavača Branislava Ivankovića(štampa takođe), recenziju su radili Miodrag Živanović i Rastko Lončar, korice Nikola Dakić, a lektorstvo Maja Gavrilović. Više o samom djelu saznaćete više na predstojećoj promociji koja je planirana za prvu četvrtinu naredne godine.
UDRUŽENJE SOFIA: Kada je otpočelo pisanje romana i ima li posebne inspiracije na ovu temu, s obzirom da mačak o kojem je riječ – Maldoror – predstavlja u stvari i jednog mladića?
DANILO TOPIĆ: Roman sam pisao u jednoj frekvenciji, naravno ne vremenskoj već stvaralačkoj, lirsko-eruptivnoj, u filozofirajućoj lakrdiji fovističkog razaranja starih vrijednosti. Tihi genije moje inspiracije bio je prije svega otac nadrealizma, Isidor Dikas, i njegova Maldororova pjevanja. Ipak, sličnost između njegovog i mog Maldorora je (da se poslužim jednom izjavom mog drugog velikog uzora, Hermana Broha) „sličnost između jazavčara i krokodila“. Mnogima bi, možda, zbog nepažnje moglo uspjeti ovaj roman nazvati postmodernim, ali on je u svojoj suštini klasičan: fovistički klasičan. Toliko mogu reći o samom djelu. Smatram da previše i ne trebam govoriti, jer je autor koji govori o sopstvenom djelu već u službi božanstva pleonazma.
UDRUŽENJE SOFIA: S obzirom da je ovo vaš prvi roman, da li ste zadovoljni sa reakcijama kritike i da li je postojala izvjesna trema pred prvo pojavljivanje samog djela u javnosti?
DANILO TOPIĆ: Budući da sam stvaralaštvo sposoban držati jedino negativnim procesom – crpljenjem iz svijeta nepostojećeg – to sam i na prve kritičare nekog djela ljubomoran do iznemoglosti: ipak su oni ti pred kojima žilavo pršće nešto što je ranije bilo samo puka mogućnost. Ako su osjetili bjesomučnu, vulkansku dubinu iz koje je roman izašao – a čini mi se da jesu – onda sam i više nego zadovoljan. A trema koju sam osjećao nije bila toliko trema koliko onaj sveti osjećaj koji je morao imati Andersenov kralj kad je obukao svoje novo ruho.
UDRUŽENJE SOFIA: Jedan od recenzenata, Rastko Lončar, izjavio je da je vaš roman „proširenje svijesti mladog intelektualca“, pa šta je to što danas jednom mladom čovjeku uopšte širi svijest i kako biste vi definisali intelektualca?
DANILO TOPIĆ: Proširenje svijesti danas može jedino biti skandal. Nažalost, živimo u najnepismenijem i najbrutalnijem vremenu i narodu od postanka svijeta. Mladi čovjek je danas osuđen da svoju svijest oblikuje (sužava) konzumerskim, palanačkim satanizmom i još je nagovoren da treba uživati u tome. Ako bih nekad imao priliku promjeniti to, birao bih onu djecu čiji je sjaj u očima još pun iskonske divljine i vodio ih sa sobom u šumu, a potom im davao samo „divlju“ lektiru: Klajsta, Ničea, Trakla, Gombroviča. A što se tiče intelektualca, mislim da se on kao takav danas opire bilo kakvom pokušaju definisanja. On ne postoji. On je sasvim drugačije biće od skoro svega s čim smo danas svakodnevno suočeni. Za njega bi trebalo da važi neka drugačija, posebna pravila, da bude kao država u državi. Kao i za umjetnika, uostalom.
UDRUŽENJE SOFIA: Da li je u pripremi i nešto novo?
DANILO TOPIĆ: Kao što sam jednom naglasio, osim romana o Maldororu, autor sam polisonetske drame „Nevidljiva svadba u Papetu“ i jedne antologije nepostojećih književnih pravaca. Kad to objavim, moći ću napokon bespovratno poći u neko rumunsko ili etiopsko selo. Moram iskoristiti ovu priliku, odnosno ovaj intervju, da se još jednom javno zahvalim profesoru dr. Miodragu Živanoviću i Udruženju za promovisanje kulture i mišljenja Sofija jer su mi nesebično omogućili objavu romana. Osim njima, moram se zahvaliti i svojim ličnim prijateljima, pjesnicima Nikoli Dakiću i Seadu Bešiću, koji su prvi pročitali taj roman i svojim me kritikama odvažili da ga objavim. Svi, dakle, ljudi kojima se zahvaljujem čudesan su primjer da dobro još nije umrlo, da u carstvu malograđanskog konzumerizma još postoje bića kojima ono nije potpuno, beskrajno strano.
Više informacija: https://udruzenjesofia.wordpress.com/2018/11/26/intervju-sa-danilom-topicem-devet-smrti-maldororovih/