Sarajevo – kakav je to grad? – pitali su nekog čovjeka u njegovom mjestu pošto se vratio iz Sarajeva, a on im odgovorio: To vam je jedna dugačka kuća na kat sa puno prozora redom, i iza svakog prozora djevojka – sjedi tu i pjeva. To im je kuća u kojoj im djevojke ispjevavaju pjesme za cijelu Bosnu, i sve pjesme, ma gdje se pjevale, iz one su kuće u Sarajevu. Ja sam cijelo vrijeme prestajao pod njenim prozorima, i slušajući one djevojke i zaboravio zbog čega sam došao u Sarajevo. One tu ostaju po cio dan, i pjesmu prekidaju samo dokle ručaju – a kad ručaju opet sjednu na svoja mjesta i odozgo, kroz prozor, daju svijetu gotove pjesme.
Odozgo – kroz prozor, ovaj je grad uvijek davao onima koji su mu dolazili nešto osobeno svoje: pjesmu za uho, sliku za oko, male puške i tanke sablje za junake, haru i lahur iz Lahora za trgovce, ahare za konje i hanove za goste, pametan divan za pametne i lud divan za divanije, srmu, gajtan i čohu za bogate, i abu, bez i vražju kožu za siromašne, za konjanika “pafte” a za konja “rahte”, i eto to je jedno – iz davnih dana, i s jedne strane gledano Sarajevo, ono koje nikad nije imalo samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku, i samo jednu svoju dušu, nego bezbroj i lica, i slika, i prilika, i vidika, i duše toliko koliko je neko sam umio da mu priđe i čita ga izbliza, onako kao što se čita knjiga.
A Sarajevo i jeste kao knjiga, i ispisano je i murećefom i tintom, i ištampano štamparijom, i kada bi uistinu to bila knjiga, ona bi bila ukoričena koricama od srebra izrađenim rukama sarajevskih kujundžija; a kad bi odnekud bilo pjesma, ona bi bila ispjevana iz grla onih djevojaka iza prozora – kako se to nekom učinilo za te djevojke.
U Sarajevu se uvijek nešto nekom činilo i pričinjavalo – pa je neko vidio samo njegove ljepote u proljeće, neko samo njegov Trebević, neko samo česme i na njima ibrike, neko Ćumuriju crnu od ćumura, a neko se čudom začudio: “Dunjaluče, golem ti si, Sarajevo, sejir ti si, Baščaršijo, gani ti si, Ćemalušo, duga ti si, Latinluče, ravan ti si, Tašlihanu, širok ti si, lijepa Maro, lijepa ti si!“
A od svega toga – jedan fenjerdžija vidio je samo svoje fenjere. Palio ih je po sarajevskim sokacima cijelog vijeka, i možda i sam pjevao: “Kad mahale fenjere zapale…”
Naslijedio je nekog svog bližnjeg u selu Donja Dolina kod Bosanske Gradiške, i takoreći preko noć taj sarajevski, mahalski, fenjerski siromašak postao bogat; to jest: iz svojih fenjera, kao u snu, našao se na velikom imanju, sa stadima ovaca, dželepima goveda i ergelama konja, i na sve to odmahnuo rukom. Šta će mi to kad nema fenjera – i vratio se u Sarajevo da ih pali. I kad bi Sarajevo bilo opisano onako kakvo je bilo i kakvi su bili njegovi ljudi, iz tih opisa pod sjajem fenjera onog fenjerdžije pročitali bismo ovakve slike: U čizmara cio red čizama, i sve su jednake.
Mušterija pita za jedne i dobija cijenu, pita za druge i dobija manju cijenu – i pita zašto je manja kad su čizme jednake. – Nisu jednake, u tim što su za jednu paru jevtinije kalfi se kad ih je šio prekinuo jedan konac, a kod drugih se nije kidao, pa su zato jevtinije; ne zapitkuj tu dokon, nego ako hoćeš kupi, ako nećeš kao i da hoćeš, bio je odgovor čizmedžije.
Pročitalo bi se pod fenjerom onog fenjerdžije i ovo iz starog Sarajeva: Trgovci pravoslavni i katolici išli su zajedno sa trgovcima muslimanima u Carigrad i tamo odnosili kožne proizvode; išli su zajedno radi sigurnosti, jer put je uvijek bio nesiguran, i išli su u karavani – a ponekad i sa po dvjesta konja; polazak je bio od Kozje Ćuprije gdje bi jedni druge sačekali, zajedno jeli, sa svojima se pozdravili, i krenuli na dalek put. Pa će jedan trgovac pravoslavni zamoliti jednog iz karavane da mu od brata Mihajla, koji u Carigradu drži kožarski dućan, donese toliko i toliko dukata. Ovaj eto i učinio – primio je dukate od Mihajla, i karavane eto natrag, na putu kroz Bugarsku, gdje u jednom selu zanoći. Noću se konji poplaše, pokidaju se iz konopaca i rasture – i konja onoga što je nosio dukate nigdje i nikako nema, a na njemu su bisage, i u bisagama dukati. Ostao je iza karavane da po selima traži konja, a njegovi drugovi nastavili dalje. Stigli su u Sarajevo i onome trgovcu kazali da se – na žalost ne nada dukatima od svoga brata, jer su mu propali u Bugarskoj. A nedjelju dana kasnije eto i onog nesrećnog stradalnika, i evo njegovih riječi trgovcu: Brata sam ti našao, i dukate sam od njega primio, i srećom tvojom zašio sam ih u džemadan, a nisam ih turio u bisage, pa ti ih evo – a moji su propali s bisagama.
Pod onim fenjerom onog fenjerdžije mogla bi se vidjeti i ovakva slika starog Sarajeva: Uz englesku blokadu Francuske egipatski pamuk za Francusku išao je kroz Sarajevo – a njegov put nazvan je “pamučni put”, jer se preko Bosne bijelio kao preko neba Kumova slama. Tim povodom je iz Travnika u Sarajevo pošao francuski konzul – a prije njega stigao glas: da konzul vodi vojsku i da će da napadne Sarajevo. Sarajevo se zbog toga zatvorilo, i konzula čekalo s rukama na sablji. Ali kad su Sarajlije vidjele da je posjeta prijateljska, evo kako su ispratili gosta: svud redom duž sokaka kojima je Francuz prolazio iznijeli su i postavili džezve sa kafom i fildžanima i gosta nudili: izvoli, popij.
Ali Sarajevo je jedna duboka dubina i visoka visina i nema fenjera, i nema riječi, i nema boje i kista, i nema ništa – sem, može biti, sevdaha, ljubavnog sna, zanesenosti zanesenih, izgubljenosti izgubljenih –što bi moglo da dotakne njegovu visinu i dubinu, tajnu njegovu i tamninu, ćud, huju i narav čudnu, a najmanje od svega njegovu čaroliju koja ga čini ovakvim i onakvim, takvim i takvim, – kako za koga, i kako kad.
Ima u njemu jedno mjesto koje se zove Alifakovac. Ime je došlo od nekakvog malog Alije – jer “ufak” na turskom znači mali, pa je i grob toga malog Alije – Alifaka na Alifakovcu mali. A groblje je tamo inače i veliko i neobično – takvo kakvo zapadnjak na Zapadu nije vidio – a ono je ipak na Zapadu; i eto slike koja čeka na boju i kist. Dolje više Vrbanje groblje je sefardsko – a Sefard znači zapadna zemlja, i u toj zapadnoj zemlji Andaluzija je, Kordova, Manzanares i Gvadalahara – i iz njih, ovdje u Sarajevu, iznad Vrbanje a pod Trebevićem, pod poleglim sefardskim grobnim spomenicima, leže pjesme romanse za Španijom: “Da mi je tinte koliko je mora, a papira koliko je neba, pa ja ni tada, o Palomba, ne bih mogla iskazati svoj bol.” Ime Trebević došlo je od “trebe” a to znači sofre; postavljene su nekad bogovima i na njima polagane žrtve. I Sarajevo je uvijek bilo jedna velika sofra za ljude koji su dolazili da tu žive i rade – pa će ovdje dolaziti i sa istoka i sa zapada, i na zapadu ovoga grada naći će groblje njegovih stanovnika drukčije od dva prva: sa cvijećem, sa slikama u mramorima, s imenima i sa godinama, i eto slike za slikara, i eto slike Sarajeva – eto jedne tačke ovdje u Evropi koja je ujedno i Istok i Zapad, koja je Bosna sa svim što Bosna jeste, a “Bosna je jedna kuća i kula sa dubokim podzemljem i visokim nadzemljem, sa toliko svojih katova koliko je u njenoj istoriji listova – i peti se uz te katove znači vidjeti sa njih vremena, i vidjeti u njima Sarajevo.
Šta je ko i šta je sve ovdje vidio to niko ne zna – zna se tek nešto malo iz zapisanog, i tek nešto malo iz naslikanog, i može biti ponajviše iz opjevanog, jer Sarajevo je grad za pjesmu i grad od ponosa – prkosan delija prema sultanu, krvavi ratnik prema ćesaru, a inače, u miru, jedan bolan esnaflija koji puca od derta i dermana i jedva čeka akšam-mrak, kojem govori: “Akšam-mrače, moj prvi rođače” I sve to uradi u svome esnafu uradio je kroz mrak sevdaha, a što se uradi u takvom stanju čudesnim biva! Otud je valjda i mogao – na sabljama koje je kovao, izvoditi slike živih lavova i davati im nemoguć privid: da ti lavovi na sablji igraju! Držeći te sablje u ruci – gotovo uvijek, on je i mogao onako da pjeva: “Bojičiću, bojiš li se boga? – Boga malo a cara nimalo, a vezira ko dorata moga.” Ali je umio i bolno da pjeva, a najbolnije onda kad ga kuga mori: “Sarajevo, što si potavnjelo? Ili te je vatra pogorjela, ili te je kuga pomorila, il Miljacka voda poplavila? – Da je mene vatra pogorjela, b’jele bi mi dvore ponovila, da je mene voda poplavila, barem bi mi oprala sokake; već je mene kuga pomorila, pomorila i staro i mlado, rastavila i milo i drago; od kuća se zatvoriše vrata, uz pragove pođe mahovina, strehe kaplju a imaju za kim, kugo pusta da te bog ubije!“
Taj stari građanin Sarajevo umio je i da se čudu začudi kao da je kakvo malo dijete. Dovede ovdje neki Egipćanin noja – pticu kakvu Sarajevo dotad nije vidjelo, i cijelo se sleglo da je vidi. Stiže stotinu deva iz Azije pod tovarima, i ono se opet sleže da vidi deve. Dođoše odnekud pelivani, i cijelo dođe da ih vidi – ali kadija to zabrani, i pelivani odoše u Visoko, ali za njima odoše i Sarajlije.
I umjelo je grdno da se naljuti.
Dođe Omer-paša Latas i zaprijeti Sarajlijama: Ako ne primite sultanske reforme, ako ne uđete u kasarne i ne vježbate vojnu obuku obadvije ću vam noge u jednu čizmu udjenuti i tako vas, na jednoj nozi i u jednoj čizmi, natjerati da liježete i ustajete – i oni i to odbiše.
A čovjeka koji je prvi na svoju glavu stavio fes – zatrpaše kamenjem, zajedno i s fesom, i odoše: “Svaki ode u svoju krajinu, barut tući i olovo liti, pa na carsku vojsku udariti.“
A pred napad Austrije zajedno će reći svi njegovi građani, bez razlike na vjeru: “Svi mi velimo, Hadžija, ginuti se mora, jali danas junački, jali sjutra kad uljegne Švabo u našu zemlju i veže nam gajtan oko vrata pa steže godinu, dvije i tri dok nam dušu ne išćera. Znamo mi da od naše smrti nema fajde narodu, ali neka Jevropa zna da smo i mi narod i da nismo njena prćija kojom će ona podmirivati svoje kusure.” Imaju dvije stope na obali Miljacke – okrenute su jednom budućem caru, i car je pred njima pao; padalo je sve što je ovamo na silu dolazilo, a primano sve – što je na ljubav dolazilo. A dolazilo ih je mnogo i na sejir, na čudo – na divljenje: otkud tu Istok na Zapadu, otkud taj šav dva suprotna svijeta, i šta je to kakav je to grad i kakav je to čovjek, i kakav je to mrak i otkud u njemu one svijetle stope kraj Miljacke! Dolazili su “kuferaši”, lihvari, slikari, trgovački putnici i špijuni, silni, bogati i prosjaci, i ko sve jest, i ko sve nije; nije onaj ko nije stigao. I ovdje smo danas zato: da vidimo šta su to u Sarajevu mogli da vide, i šta su vidjeli – slikari, oni strani i ovi naši; ljudi koji su nam bojom i kistom ispričali priču o vremenu koje je davno prošlo, o mahalama, o ćuprijama, o strehama; o vodama i mlinovima, o Hridu i Hrvatinu, o ačžama i ćepencima, o svemu onome čega više nema, ili ga ima ali je drugačije. Danas će nam se približiti jedno staro Sarajevo – ono koje je slika spasla od zaborava, ili ga spasava još i danas – jer vrijeme – i ljudi u njemu, i sve što se vidi, i sve što se ne vidi, tone nekud – ide dalje, i pogled natrag potreban je da bi se vidjelo gdje se nekad bilo – kud se ide dalje i dokle se stiglo.
I ako su izložbe slika ujedno i izložbe vremena, onda uđimo u jedno prošlo vrijeme – i vidimo u njemu Sarajevo.
Ćamil Sijarić, 1969.
Muzej grada Sarajeva otvorio je izložbu pejzaža starog Sarajeva stranih i naših slikara, kojim povodom je Ćamil Sijarić govorio o moralnim i drugim odlikama starih Sarajlija.