I vele oni meni ”Nije to priroda” što se okomila na onaj nedužni bosanski narod koji pati već tri desetljeća. A ja ‘vaki kaki sam ”Ne kontam”. Pa se pitam ”Ako ovo nisu prirodne nepogode, katastrofe ili kako hoš da ih nazoveš, šta je onda”? Sva sreća što naš čoje´k bosanski sve zna i hvala Bogu da je tako. Belaj je što u poslednjih trideset godina je Dragi Bog glavni i dežurni ”krivac” za sve i sve je njegova volja. Ako meni ne vjerujete, poslušajte one na vlasti kad pričaju. Kad govore o budućnosti oni kažu ”Ako Bog da” tako da je ”odgovornost” sa njih prešla na Boga. A kada govore o onom što nisu učinili zato što nisu znali ili htjeli, onda krive one ”druge”, a ako je to nemoguće onda kažu ”Božija volja”. Narod umire u neimaštini, a oni spominju Božiju volju. Ali da se razumijemo. Velika je razlika između vjernika u bilo kojoj konfesiji i ”velikih” Bošnjaka, Srba i Hrvata koji su ”vjernici” po potrebi. ”Vjeruju” kad im to treba i koliko treba, a ostatak vremena… kradu.
I zamisli te za poplave u BiH kažu ”Božija kazna”. More biti, a more i… ne biti. Ako je Božija kazna, zašto opet po istoj sirotinji, a ne po lopovima. Ako bi Dragi Bog kažnjavao krivce, onda bi onaj jadni bosanski narod bio posteđen. Nego… Majka Priroda ne bira ni mjesto, ni vrijeme niti način da demonstrira svoju moć. Ma ”dokurčilo”, da izvineš, i Majci Prirodi da gleda kako se ta mala ljudska bića ”kurče” te sebe izjednačavaju i sa Bogom Dragim. A priroda… ne dozvoljava da se neko sa Bogom igra, Bogom stvoriteljom, kako ga istinski vjernici nazivaju. Bilo je prirodnih nepogoda uvijek i bit će ih dok postoji dunjaluka. I svaki put kada se desila ta neka nepogoda, tragedija koju je Majka Priroda izazvala, taj mali čoje´k bosanski se stiskao jedan uz drugoga i borio se kako je znao i umio. Baš kao što to i danas rade. Nekada su takve nesreće zbližavale ljude, pa je onda bilo lakše prihvatiti stvarnost i gubitak, kakav god da bio. I opet bi taj mali čoje´k rame uz rame sa drugima pomogao onog unesrećenog da stane na svoje noge.
Da smo, kako to podaci govore, toliki vjernici za kakve se izdajemo, da smo – ne bi mi imali danas tih problema. Ne mislim na prirodu nego probleme življenja. Dok god čoje´k pomaže jedan drugoga, dotle mu ni priroda ne može ništa. Može ga ”prodrmati”, probuditi iz ”mašte” o nekom nestvarnom svijetu i svjetskom poretku u kojem svako može živjeti sam. Ali… zajedno sve možemo.
Mrzimo se više od bilo kojih životinjskih vrsta. Zlobni smo, grabežljivi, radujemo se tuđemu zlu, a sebe smatramo nepogrešivim. ”MI” smo najbolji, najpametniji, najbogatiji. ”Naš” Bog je bolji od ”njihovog”, a ”naša” vjera (ne)priznaje druge vjere. Naš ”Bog, narod i vjera” daju nam pravo da ubijamo, progonimo, silujemo, palimo i pljačkamo druge. Od kada se tako ponašamo sve nam je gore, iako imamo ”naše” države, vođe, vjeru i Boga, ali nemamo onog što je temelj svega u životu ljudske vrste: ljudstvo, poštenje, respekt. Oduvijek smo (ne)vjerovali, ali smo svi tvrdili, što i danas istinski vjernici rade, ”kako je Bog jedan i kadar. Kako Boga ima svugdje i kako sve vidi i čuje. Pa ako je tako zašto onda moj ”Bog” meni ”dozvoljava” da drugima zlo činimo.
Lako je biti vjernik, pravoslavac, musliman, katolik, Jevrej, budista, za to je potrebno ”samo” čovjek biti. Samo ČOVJEK može biti vjernik. Svaki čovjek može biti vjernik, nažalost svaki (ne)vjernik ne može biti čovjek. Mogao je i moći će kada uslov/uvjet bude da vjernik bude prvo čovjek, pa onda vjernik. Nikada nije bilo probleme između vjera, ljudi, ali su probleme stvarali oni pohlepni (ne)ljudi koji su i vjeru upotrijebili i upotrebljavaju da bi ostvarili svoje ciljeve. A ono što ljudsko biće može uraditi drugom biću ne dešava se među drugim vrstama.
Nanijeli smo bol, činili zla jedni drugima. Neki više, neki manje ali niko nije potpuno nedužan. Zlo koje smo počinili jedni drugima ne može se i ne smije zaboraviti. Žrtava se moramo sjećati, a ne smijemo ni zločince zaboraviti. Prihvatili smo kolektivnu krivicu kako bi zaštitili ”svoje”. Nijedna muslimanska, hrvatska ili srpska žrtva nije vraćena u život nakon što smo one ”druge” ubijali. Što znači da se osvetom ništa nikada postiglo nije niti se može postići. ”Svetili” su se i svete oni koji nisu osjetili žalost i bol. Svetili su se u ime Boga u kojeg ne vjeruje. U ime vjere koju nemaju. U ime naroda za kojim ih briga nije jer su činili ono što su željeli i činili su zbog sebe. Da li se nasiljem može nešto riješiti? Možemo da se i dalje mrzimo. Da ponovo u ratove idemo jer nas pozivaju oni na vlasti da branimo vlast i njihove fotelje. Kako god da bude, neko će preživjeti. Ponovo će poteci krv ljudska i natapati već dovoljno napaćenu zemlju bosansku. I opet ćemo ”Mi” da mrzimo njih i krivimo za sve. Ko će biti veća, a ko manja žrtva u ”sljedećem” ratu ne zna se i ne želim da se ikada sazna. Kako god da bi bilo svi bi još jednom, po ko zna koji put, bili gubitnici.
Šta nam nude i kud nas pozivaju oni na vlasti? Šta su nam do sada dali i kako nam je? O tome sami moramo donijeti zaključak. I da ne zaboravimo. Dok se mi spremamo za neke nove ”ratove” sa željom da jedni druge iskorijenimo, možda majka priroda sve nam to olakša te nas u helać sve skupa odnese. A ako bi se (ne)DAJ Bože uspjeli pomiriti u ime budućnosti, onda nas ni priroda ne može sve uništiti. Pomiriti se ne znači zaboraviti. Onaj ko mozž, neka oprosti. Onaj ko ne može neka se pomiri sa činjenicom da smo svi ljudi i da svi imamo pravo na život. Kako god da bude mi moramo živjeti jedni pored drugih. A kako ćemo zivjeti… na nama je da odlučimo.
Dragi prijatelji, nemamo nikakvih garancija da ćemo sutrašnji dan dočekati. Možda živimo poslednje sate, pa zar da ih potrošimo na mržnju kad oko sebe imamo one koji nas vole i koje volimo. Budimo roditelji, djedovi, babe nene, nane, majka, amidže, stričevi ujaci… budimo ljudi. Volimo one koji nas vole, a dozvolimo i drugima da isto čine. Jednoga dana kada nas ne bude svi će nas se sjećati prema našim djelima i riječima. A sve što imamo ili nemamo i onako ne trebamo kada napustimo ovaj svijet i kada se naši kratki životi ugase.
Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor