Već smo svi upoznati sa prirodnim ljudskim pravima koja se dijele na pravo na život, imovinu i slobodu. Nažalost, ona se danas primjenjuju na osnovu spola, religije, nacije, finansijskoj stanja, te, između ostalog, na nivou obrazovanja čovjeka. Diskriminacija je jedan od najzastupljenijih problema u našoj zemlji, nisu sva djeca i svi ljudi podjednako vrednovani i zaštićeni. Pravi se razlika između njih, namjerno ili nenamjerno, iz čega se najčešće razvija vršnjačko nasilje. Trebamo shvatiti da i djeca trebaju imati ista prava kao odrasli ljudi, da nismo ništa manje vrijedni ili bitni zbog godina. Vi nam trebate pomoći očistiti put ka kojem koračamo, a ne dodatno ga zasjenjivati. Još kao djevojčica slušala sam razne priče o nasilju, u porodici, u društvu, na poslu, u školi, na ulici.. tada mi ta riječ nije bila najjasnija, a sada, nakon deceniju i po života, sam odlično upoznata sa njom. Nažalost, nasilje je danas veoma zastupljeno u našem društvu u različitim oblicima, ali ću se danas fokusirati najviše na nasilje između adolescenata, tinejdžera koji su tek na pragu svojih životnih iskustava. Nisam ni sanjala, sa tih 7 godina, da će prijatelji s kojima sam se tada igrala od jutra do mraka, trčala uz ulicu niz ulicu, dijelila slatkiše, tajne, igrala „ganje“ i „žmire“… da će upravo oni biti u stanju da podignu ruku na sebe, da počine samoubistvo, prerežu sebi glavnu arteriju ili otruju organizam raznim tabletama. Zašto? Jer nisu imali hrabrosti nikome da priznaju da su žrtve vršnjačkog nasilja, bilo ih je strah posljedica, ili čuvene rečenice „šta će reći drugi“. Ta rečenica je mnoge puno koštala. Niko ne treba ikome da bude predmet iživljavanja, ničiji život nije vrijedan tuđe frustracije ili lošeg dana. Kao najbliži primjer svima nama je Denis Mrnjavac, dječak od 16 godina, koji je izboden u prepunom tramvaju od strane djece željne pažnje, slave, publiciteta. Da li je bilo potrebe za tim? Naravno da nije. Denis je pod zemljom već 10 godina, a ti, teško mi ih je nazvati uopšte ljudima, su u zatvoru isto toliko. Svako ko trpi vršnjačko nasilje, makar u najmanjem obliku, treba se obratiti svojim roditeljima, upravi škole, osobama koje su dužne da mu pomognu. Naše godine su jako teške, u ovim godinama imamo toliko puno pitanja a jako malo odgovora, ličnosti i karakteri se tek izgrađuju, mnogi su labilni, slabi, nemoćni. Čemu još dodatne provokacije, uvrede, prozivanja? Sa tim su svi na gubitku, niko ništa ne dobija. Možda vi nasilnici dobijete 5 sekundi slave, ali vjerujte mi to nije sve u životu. Mnogo je važnije da možete navečer zaspati čiste savjesti i hodati gradom podignute glave… eh to je istinska sreća i satisfakcija. Stavite se u poziciju osobe koja ja maltretirana, mučena, udarana, i recite mi kako biste se vi osjećali? Neprijatno, rekla bih. Zato, prije nego što nekog uvrijedite, gurnete u prolazu ili ponizite u društvu… dobro razmislite kako biste se vi i vaši najbliži osjećali u takvim situacijama. Uostalom, karma je veoma zanimljiva stvar.
Za kraj želim da kažem da je najbitnije da biramo lijepe riječi, više ljubimo, grlimo i nasmijavamo jedni druge, manje plačemo i tugujemo, a nikako ne vršimo nasilje nad nekim. Nemojte ići spavati navečer ako znate da ste s nekim posvađali. Nikada ne znate da li će se ta osoba, ili vi sami, sutra probuditi. Sitnice život znače, dok je isti taj život previše kratak, čemu ga dodatno uništavati?
Đonlagić Selma III-H
Srednja škola za okoliš i drvni dizajn jedna je od najstarijih škola u Kantonu Sarajevo