U sveopštoj nezaposlenosti svih vrsta kadrova, od nekvalifikovanih radnika do visokoobrazovanih kadrova, u Tuzlanskom kantonu su izmislili poseban metod za zapošljavanje nastavnog kadra: primaju ih na određeno na jednu školsku godinu i tako unedogled.
Ovo je originalan način kako kantonalne obrazovne vlasti u Tuzli izigravaju zakone, ali i prosvjetare stalno drže u izvjesnoj psihološkoj neizvjesnosti. Naime pred početak svake nove školske godine raspisuju konkursi za zapošljavanje nedostajećeg nastavnog osoblja i to bi bilo u redu i ispravno, kako bi i trebalo da bude, da vlasti nisu smislili orginalnu ideju u i oko zapošljavanja tog kadra – već godinama raspisuju oglase za prijem potrebnog kadra, ali na određeno vrijeme i tako masa nedostajećeg kadra bude primljena, ali ko ima sreće ili stranačke veze, na jednu školsku godinu.
Kada se ta godina završi iste otpuštaju i prave im, da kažemo, pauzu od oko dva mjeseca čime oni gube mogućnost da ostvare prava koja bi im pripadala na birou rada. Još gore je to što takav odnos prema ljudima na njih djeluje deprimirajuće – svake godine oni su prinuđeni ponovo konkurisati, vaditi masu dokumentacije, dokaza, pa intervjui.
Većina ih konkuriše često i na 5 i više mjesta u različitim školama na području svoga grada ili širom kantona i za sve to moraju spremiti potrebnu dokumentaciju, biti spremni, ako budu primljeni, raditi i na mjestima udaljenim od svog mjesta boravka.
Uz to ispaštaju i djeca koja svake godine dobijaju novog nastavnika ili profesora, svejedno i onda slijedi navikavanje na novu osobu i njegov metod rada. A djeca ispaštaju i na drugi način, a sa njima i to nastavno osoblje. Naime mjesto da su im predavači rasterećeni i da se posvete svome radu i daju sve od sebe za rad i dobrobit sa djecom, oni se nalaze pod velikim psihološkim pritiskom jer čim prođe polugodište tekuće školske godine oni su već psihički opterećeni jer moraju da razmišljaju šta dalje kada se završi školska godina – šta i kako iduće školske godine, da li će opet negdje uspjeti dobiti posao ili ne. Za njih vrijeme leti i nikada spokoja na poslu jer stalno razmišljaju šta i kako dalje. Najgore je što većina tako radi godinama,odnosno primaju ih na neodređeno vrijeme i oni nemaju nikakvu sigurnost da bi se mogli opustiti i posvetiti svome poslu i djeci. Na taj način djeca, ni kriva ni dužna, trpe frustracije i brige nastavnika koji, svjesno ili nesvjesno, to prenose na njih.
A sve će to društvo kasnije platiti odrastanjem novih generacija učenika koji ostaju uskraćeni za znanja i vaspitavanje onih koji moraju da vode brigu o svom statusu i egzistenciji i o tome da li će iduće godine moći obezbjediti egzistenciju, a niko ne zna do kada će takva praksa trajati i kako je promijeniti, te šta će se na kraju izroditi iz ovakvog odnosa prema prosvjetarima.
Nihad Kadić
Neovisni novinar, fotograf, bloger