Stigmatizacija osoba sa invaliditetom

JU SREDNJA ŠKOLA ZA SAOBRAĆAJ I KOMUNIKACIJE SARAJEVO

Učenici/e JU Srednja škola za saobraćaj i komunikacije Sarajevo i ove godine su pokazali/e interes za društvene probleme sa kojima se svakodnevno susrećemo u društvu i kroz seminarske radove na časovima sociologije istraživali i tražili rješenja za određene probleme.

Njihova predanost radu, ne samo stručnog usmjerenja, za šta se školuju, nego i za šire teme koje se tiču društva, je za pohvalu.

Stoga, donosimo Vam jedan takav rad naše učenice Šetkić Emine koja se bavila problemom stigme osoba sa invaliditetom.

ŠETKIĆ EMINA, učenica IV1a razreda

STIGMATIZACIJA OSOBA SA INVALIDITETOM

UVOD:

Kroz ovaj seminarski rad biće izložene najvažnije informacije o osobama sa invaliditetom, te o njihovoj stigmatizaciji u različitim sistemima. U današnjim društvima stigma se odnosi na negativne stereotipne stavove o nekim grupama ljudi kao što su oboljeli od duševnih poremećaja, od nekih tjelesnih oboljenja, ljudi određenih seksualnih sklonosti, obrazovanja, boje kože, pa tako i oni određene nacionalnosti ili etničke pripadnosti ili vjeroispovijesti. U razumijevanju oblika stigmatizacije važno je imati jasnu predstavu o sljedeća četiri pojma: stav, stereotip, predrasuda i diskriminacija. Stav je kombinacija naizgled na činjenicama zasnovanih viđenja svijeta sa vrijednostima i emocionalnim reakcijama na ta viđenja. Stereotipi su stavovi o grupama ljudi. Pomažu nam da efikasnije mislimo jer smo zahvaljujući njima u stanju da “razumijemo” ljude (ili bar tako često mislimo) samo na osnovu njihove pripadnosti nekoj grupi. Stigme su negativni stereotipi. Samo zato što je neko svjestan nekog stereotipa, ne znači da se s takvim stavom slaže. Predrasuda postoji kada neko podržava negativan stereotip o nekoj grupi. Diskriminacija je oblik ponašanja koji rezultira iz predrasude. To su načini ponašanja i ophođenja koji se javljaju kada ljudi vjeruju u neki negativni stereotip i slažu se s njim.

Francuski sociolog Emil Dirkem je bio prvi koji je istraživao stigmatizaciju kao društveni fenomen 1895. g. On je napisao: „Zamislite društvo svetih, savršenih monaha koji će poslužiti kao primjer pojedinaca. Zločini ili devijacije, propisno takozvanih, da li će biti nepoznata; ali greške, koje djeluju oprostivo laicima, tamo će stvoriti isti poremećaj, kao što bi običan prestup načinio u običnoj svijesti. Ako onda, ovo društvo ima moć da sudi i kazni, onda će ono definisati ove akte kao kriminalne (ili devijantne) i tretiraće ih kao takve.“

Ervin Gofman je bio jedan od najuticajnih sociologa 20. vijeka. On je definisao stigmatizacije kao: „Fenomen kojim se odbija pojedinac sa atributom koji je duboko diskreditovan njegovim/njenim društvom kao rezultat atributa. Stigmatizacija je proces kojim reakcija drugih kvari normalni identitet“.

GLAVNI DIO:

Zadatak ovog seminarskog je da ukaže na problem stigme osoba sa invaliditetom. Rad će biti pisan deskriptivnom metodom, a podaci su uglavnom dobiveni tehnikom istraživanja anketom i analizom sadržaja. Anketiranje je vršeno slučajnim odabirom odraslih osoba u Sarajevu, u decembru 2018. g. a za popunjavanje jednog anketnog listića bilo je potrebno 5 minuta. Broj popunjenih listića je 21, od toga je 61.91% ili 13 osoba ženskog spola, dok je 38.09% ili 8 muškog spola.

Analiza ankete:

Na pitanje da li znaju šta znači stigmatizacija, 14.28% (3) su odgovorile tačno, 19.04% (4) su odgovorile djelimično, dok 66.67% (14) nisu upoznati sa pojmom stigmatizacije.

Na pitanje da li misle da osobe sa invaliditetom treba biti objekat nasilja kao i predmet ismijavanja, svi su odgovorili da ne treba što je pozitivno, jer su osobe sa invaliditetom vrlo često izložene diskriminaciji, segregaciji i getoizaciji. Nasilje nad osobama sa invaliditetom pojavljuje se u različitim oblicima.

Na pitanje da li mediji utiču na stavove o osobama sa invaliditetom, 28.57% (6) je odgovorilo sa da, dok 71.43% (15) odgovorilo je da ne utiču. Međutim, mediji invaliditet ne razumiju i prezentiraju ga na iskrivljen način. Novinari uglavnom upotrebljavaju neprikladan jezik i ponekad izuzetno uvredljive izraze za opisivanje osoba sa invaliditetom. Ono što najviše uznemirava je što su osobe sa invaliditetom često oslikane kao ‘drugi’ upotrebom stereotipa u medijima.

Sljedeće pitanje bilo je da li su osobe sa invaliditetom u 21. vijeku izložene diskriminaciji, 52.38% (11) je odgovorilo da jesu, dok 47.62% (10) smatra da nisu izložene diskriminaciji. Međutim, osobe sa invaliditetom su još uvijek izložene diskriminaciji, svakodnevno se suočavaju sa brojnim izazovima u vidu arhitektonskih barijera, nepostojanja pristupačnog prevoza, kao i niske društvene svijesti o pitanjima invalidnosti.

Na pitanje da li misle da su osobe sa invaliditetom u stripovima, filmovima, i književnosti predstavljene negativno, da često imaju ulogu negativaca, ogorčenih na cijeli svijet i da su izrugivane zbog svog invaliditeta, 90.47% (19) misli da nisu tj. odgovorili su sa ne, dok je 9.53%(2) odgovorilo da jesu. U književnosti osobe sa invaliditetom su predstavljene kao građanina nižeg reda, kako u svjetskoj, tako i u domaćoj literaturi. Jedan od najupečatljivijih primjera je nemilosrdni i vlastohlepni Ričard III koga je Vilijam Šekspir predstavio kao čovjeka sa grbom, za kojim čak i psi laju zato što ih plaši njegov izgled, iako prema tvrdnjama historičara ovaj kralj u realnosti nije imao invaliditet. Istoimeno Šekspirovo djelo je više puta ekranizovano, kao i romani „Zvonar Bogorodičine crkve“ Viktora Igoa (1977), „Fantom iz opere“ Gastona Lerua (2009), „Ostrvo sa blagom“ Roberta Luisa Stivensona (1966) i „Mobi Dik“ Hermana Melvila (1969), u kojima je zastupljena slična karakterizacija. Igo je Kvazimoda oslikao kao poluljudsko biće koga se sugrađani plaše i od koga zaziru, smatrajući ga „mostrumom“, a Erik je fantom koji čak i miriše na smrt, ali obojica svoju nježniju stranu pokazuju prema ženama u koje su zaljubljeni. S druge strane, Stivensonov Dugi Džon Silver, gusar bez noge, nema nimalo milosti u potrazi za blagom, dok je Melvilov Kapetan Ahab izgubio nogu u borbi sa kitom, a zatim i pamet u ludoj, opsesivnoj težnji za osvetom. Sličan princip je primjenjivan i u bajkama. Takav je zloglasni Kapetan Kuka, sa kukom umjesto šake, koga su, osim u crtanim, više puta oživjeli i u igranim filmovima, dok devojčica Klara iz bajke „Hajdi“ spada u usamljene i povučene likove sa tjelesnim invaliditetom. U „Travničkoj hronici“ Ivo Andrić (1988) jednog od mnogobrojnih, usputnih likova naziva „Ludi Švabo“, opisujući ga kao „maloumnog čoveka“, „budalu”, beskućnika koji živi od milostinje, služeći sredini u kojoj živi za podsmijeh.

Posljednje pitanje bilo je da li misle da invalidnost nije pitanje kojim treba da se bave neki posebni ljudi, na šta je 61.90% (13) je odgovorilo sa da, a 38.09% (8) je odgovorilo sa ne. Međutim, invalidnost nije pitanje kojim treba da se bave neki „posebni“ ljudi, niti osobe sa invaliditetom treba stavljati u nadležnosti isključivo jednog sektora, ministarstva, institucije. Pitanje invalidnosti je odgovornost čitavog društva. Osobe sa invaliditetom su manjinska grupa i tako će uvijek i ostati, ali to ne znači da mora biti marginalizovana.

ZAKLJUČAK:

Prema rezultatima ankete možemo primjetiti da većina ispitanika nije upoznati sa stigmatizacijom osoba sa invaliditetom, niti se mnogo informišu o toj temi. Jedan od ključnih problema je i ljudska svijest. Podizanje svesti cjelokupnog društva o osobama sa invaliditetom i njihovim pravima teško može dobiti željeni efekat, ako je nivo svijesti njih samih nizak. Pripadnici ove populacije su ti koji svojim zalaganjem, obrazovanjem, postupcima i zastupničkim radom treba da pružaju primjer drugima i stvaraju sliku o sebi u društvu, utičući tako na svijest drugih osoba sa invaliditetom i društva uopšte. Zastupljenost osoba sa invaliditetom u svim segmentima društva, kao i podizanje svijesti o njima, više nije „humanitarno”, već pitanje ljudskih prava.

Konfučije je još 450. godine prije nove ere rekao: „Reci mi i ja ću zaboraviti. Pokaži mi i ja ću upamtiti. Uključi me i ja ću razumeti“

LITERATURA:

https://repozitorij.unizg.hr/islandora/object/pravo:172

file:///C:/Users/ADMIN/Downloads/Sesto_Buljevac_59_66.pdf

http://www.mc.rs/upload/documents/istrazivanje/Invalidnost_u_stampi.pdf?fbclid=IwAR2l9dgGkeHL07N7cdup2CPm0yppkbXDkCdw0mrt0F5Qx5a1iYXydYg1o3M

https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/1452-7405/2015/1452-74051534097M.pdf?fbclid=IwAR24zhDeu8qop4tULayDPOIPWlU11RZtj3F0ided6VfANpk4iMaS07EWfAE

http://www.h-alter.org/articles/articles/tag/Tags/osobe-s-invaliditetom

PRILOG:

ANKETA

CILJ ANKETE JE PRIKUPITI PODATKE KOJI ĆE U KONAČNICI POSLUŽITI ZA IZRADU SEMINARSKOG RADA NA TEMU „STIGMATIZACIJA OSOBA SA INVALIDITETOM“

  1. Šta podrazumijevaš pod pojmom „STIGMATIZACIJA“?

 

  1. Da li misliš da osoba sa invaliditetom treba biti objekat nasilja kao i predmet ismijavanja?

DA       NE

  1. Da li misliš da mediji utiču na stavove o osobama sa invaliditetom?

DA        NE

  1. Da li misliš da su osobe sa invaliditetom u 21. vijeku izložene diskriminaciji?

DA        NE

  1. Da li misliš da su osobe sa invaliditetom u stripovima, filmovima i književnosti predstavljene negativno, ogorčeni na cijeli svijet, da često imaju ulogu negativaca i da su izrugivani zbog svog invaliditeta?

DA        NE

  1. Da li misliš da invalidnost nije pitanje kojim treba da se bave neki „posebni“ ljudi?

DA        NE

1 komentar

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.