Dočekasmo da nam prođe i 2018.godina i da dočekamo i Novu 2019. godinu. Imamo li razloga za veselje i nadu u bolje sutra? Sudeći po već bivšoj godini sumnjam da imamo razloga za nadu u bolju budućnost, bar običnom građaninu koji iz dana u dan sve teže živi.
Prošla nam je bila puna političkih smicalica, podvaljivanja, raznih laži i obećanja. Posebno što je bila i izborna godina. Pljuštale su uvrede jednih protiv drugih i obrnuto. Zaklinjali se jedni da neće nikada saveze ili koalicije sa drugima. A kako vrijeme odmiče vidimo pomalo da i nakon raznih laži, uvreda i svega dozvoljenog i ne dozvoljenog ipak se približavaju jedni drugima. Iako su diskreditacije išle i do duboko ličnih uvreda vidimo da to političkim vrhuškama ne smeta, bitno je da dograbe svoje dragocjene fotelje. Gotovo su nas, a neke i jesu, ubijedili da živimo maltene u jednoj od najbogatijih i najrazvijeniijh zemalja.
I opet se vraćamo na pitanje šta očekivati? Mislim da ništa dobro ne možemo očekivati od onih koji godinama vladaju i obećaju nam raj na ovoj zemlji bosanskoj. Ko snosi najveću krivicu za budućnost pitanje je sada?
Koliko god je vlast loša, blago rečeno, već decenijama to ipak nije njihova krivica. Zašto takvo mišljenje kada građani za svoju situaciju krive aktualne vlasti, a koji su aktuelne kako navedoh već decenijama?
E, to moramo dobro elaborirati i vidjeti čija je krivnja. Po mom razmišljanju najviše krivice snose sami građani. Kako, pitate se mnogi, kada su ugroženi i sve siromašniji, kada ništa ne funkcionira u zemlji bosansko-hercegovačkoj, od vrha vlasti pa do maltene svih segmenata društva, sudstva, tužilaštva, zdravstva i drugih institucija, čast izuzecima.
Pa da vidimo kako građani snose ako ne svu onda veliki dio krivice za svoje stanje? Veliku, ako ne i najveću krivicu, snose u procesu izbora i biranja. Parafraziram svog profesora dr Zdravka Grebu koji poodavno u jednom intervju izjavi: “Nije mi jasno kako građani kukaju na vlast, znaju sve i ko su lopovi i kako rade, a kada dođu izbori opet glasaju za iste te koje su okarakterisali kao lopove, profitere i slično. I onda opet sutra plaču, kukaju na vlast i sve ispočetka. Pa šta hoćete više. Glasali ste za iste.” Tako je nekako pred smrt rahmetli dr Nijaz Duraković izjavio, parafraza: Meni nije žao naroda…. Misleći na isto kao i profesor Grebo u vezi glasanja i borbe za svoja prava koja im pruža demokratija i demokratski izbori.
Htjeli priznati ili ne mi smo u sistemu demokratije koju smo sami izabrali na prvim “slobodnim” i “demokratskim” izborima. Bilo je bitno ukloniti onaj totalitarni, neljudski, tiranski sistem. I uklonjen je. I trebalo je doći blagostanje, sloboda, život kao u raju, tako su nam svima obećavali.
Međutim, narod nije bio spreman za demokratiju, živio je u demokratskom sistemu, a tražio prava iz bivšeg sistema koji kako rekoh nije bio demokratski i koji je uklonjen sa scene.
Da ne dužim, suština demokratskih sistema je u mogućnosti izbora onih koji će da vladaju, vode državu i druge nivoe vlasti. Ali, kod nas ne postoji ta demokratska svijest i nismo spremni ušli u nju. Građani su odgovorni za svoje živote i na njima je da odlučuju ko će im da to omogući na izborima. Ali na žalost, kod nas je još daleka svijest o tome, da građani mogu da učine čuda kada postanu svjesni svoje moći. Uz jake nevladine organizacije, neformalne grupe građana i slično koje trebaju da ukazuju na probleme i kako da se izađe iz njih, to je snaga koja bi mogla pomesti sve krivce za ovakvu situaciju.
Ali to je sada, a i prije, zadatak građana da svojim glasom izaberu one koji to zaslužuju. Najveći problem po meni je neizlazak na izbore i apstinencija građana od istih. Izvlače se raznim floskulama tipa nema se za koga glasati, svi su isti i slično. A većina onih koji biraju su kao publika na sportskim natjecanjima i glasaju kao za timove uz poznatu uzrečicu “neka je naš, pa kako bilo da bilo.”
Na kraju, iako to svi znamo, moramo da mijenjamo svijest građana da znaju svoja prava i svoju moć kada razmišljaju svojom glavom, a ne da se svrstavaju u torove. To političari i koriste, prijete ratom i koriste sve dozvoljene i nedozvoljene metode da siju strah i paniku kod običnog naroda.Vrijeme je da se sve mijenja i nadam se i svijest građana. Imaju nekoliko godina do izbora i da dobro za to vrijeme razmisle o svemu i da i sebi priznaju svoju krivicu, a ne samo onih drugih.
Naš bi zadatak bio da pokušamo da utičemo na svijest. To bi trebao biti zadatak svih onih koji se smatraju intelektualcima, novinara, uopšte medija ako ih ima da su neovisni o centrima moći, nevladinog sektora i mnogih drugih koji su svjesni šta je i gdje najveći problem.
Piše: Nihad Kadić
neovisni novinar, fotograf, bloger