“U Sarajevu sam, prilazim svom autu, parkiranom na Marijin Dvoru. Vidim srce na zadnjem staklu. Srce Sarajeva. Moje hoće da iskoči. Toliko o problemima sa beogradskim tablicama. Ovo srce mi znači toliko da vam ne mogu opisati…” – Ivan Lalić
Nedavno sam pročitala gore navedeni post preko Facebooka, i to mi ga je sa svojim poznatim smješkom na licu proslijedio, upravo moj muž Nihad. Pročitala sam kratki post komentarišući da je simpatično što se jedan Beograđanin osjetio poželjno u našem gradu, zato što mu je neko izcrtao srce na automobilu. Uz to će moj muž upitati: A, znaš li ko je nacrtao srce na autu sa beogradskom tablicom? – Kako ću znati, odgovaram, meni uglavnom na Marindvoru izbuše gume, i to na autu sa sarajevskim tablicama. – E, pa, to je moje srce, ponosno će on. – Nacrtao kad sam vodio Zahru u Vrazovu, objašava… To me iznenadilo, da je baš on autor srca o kom se piše na društvenim mrežama, te upitah kako se sjetio da nacrta srce. – Kad sam vidio beogradske tablice, rekoh da ne pomisle da su ovdje naki mudžahedini! – kratko će on… Pretpostavila sam razlog, i bi mi drago što jedna tako mala gesta zapažena i srdačno primljena od posjetitelja iz Beograda. Prokomentarisah i da mi drago što su meni, a ne Ivanu iz Beograda probušili gume na Marinu. Pošto, da se to desilo Ivanu, on bi mislio da je radi beogradskih tablica, a ne radi bezobrazluka ili lopovluka pojedinih.
Malo srce za Begash, simbol dobrodošlice i pomirenja
Mnogi od nas djece sedamdesetih voljeli smo Beograd, bio je glavni grad naše Juge, tada nam jedine domovine. Meni je i dan danas drag taj grad u koji sam kao dijete išla na ekskurzije, kao odrasla išla na seminare i konferencije. Stekla u njemu prijatelje, kolege i poznanike. Mi djeca Sarajeva porasli smo na pjesmama Ekatarine Velike, isto kao što su beogradska djeca slušala Bijelo dugme i Indekse. Kao što je meni Beograd drag, sigurna sam da je mnogim Beograđanima drago naše Sarajevo i bosanski humor. Sada sve to prijateljsko treba izbrisati radi onih koji to žele, radi straha i radi prošlosti koju mnogi od nas nisu ni birali. Sjećam se da sam i ja poslije rata u BiH, išla u Beograd sa jakim strahom da im možda smeta moj bosanski akcenat i slično. No, uglavnom sam se susretala sa divnim ljudima koji su mi pokazali gostoprimstvo.
Ratnici i romantici
Svi mi koji smo prije svega ljudi/humanisti, ne smijemo dozvoliti podjele nadvladaju slogu, a mržnja nadvlada dobro. Možda sve zvuči malo otrcano,ali ja to istinski mislim i osjećam. Neki političari, kriminalci i građani ne misle tako, no ipak se nadam da je većina ljudi na svijetu fundamentalno dobra, i želi mir i suživot na planeti. Nešto što visoka politika i oni bez istinskih ljudskih vrijednosti ne razumiju. Zbog njih svi mi pacifisti ispadamo budalasti naivci, pošto odlučuju upravo oni koji nisu kao mi. Oni koji rade na podjelama, sukobima i ratovima, uglavnom moćnici i luđaci, oni odlučuju čije će dijete sutra da gine za zemlju, naftu i ostale interese. Oni odlučuju koji novi zidovi se grade između država i nacija, i koja nova ratišta se otvaraju u svijetu. Mi obični smrtnici ostajemo nemoćni, te počinjemo generalizirati kako bi se zaštitili.
Da su svi ljudi kao moj Nihad ili Ivan, ili kao poznati pjevači – pacifisti Bono, Sting i Balašević, ne bi bilo straha da ćeš zbog tablica drugog grada i države biti omražen. Veliki pacifista i sanjar o miru u svijetu bio je i Džon Lenon, pa ga je ubila budala. Jednoga dana, možda će ipak jednoga dana, humanizam i razum nadvladati podjele i zlo. Budimo te male svjetiljke za dobro i mir u svijetu, jer borba protiv predrasuda prema drugom i drugačijem, odista počinje od nas samih. Znam da je ova planeta daleko od tog ideala, ali ću bar da sanjam o nekom boljem sutra.
You may say I am a dreamer, but I am not the only one…
I hope some day, you will join us,
And the World would be as one…. John Lennon
*********************************************************************************
Lole, taman se ludilo rasčisti, taman smo nadomak smisla,
evo ih sledeći fašisti dok si rek’o “piksla”.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu, ajde…
Đorđe Balašević
Preuzeto sa bloga Cokoholic