Ramazan

Sarajevo, 2018. godine.
Ramazan.

Utorak je.
Prilično težak i naporan dan.
Vani je pretoplo iako sve naslućuje na kišu.
Prošlo je devet i vrijeme iftara je već odavno završeno.

Umorna, ali s nikad iskrenije viđenim osmijehom na licu izlazi iz auta. Trči s vozačeve strane na suvozačevu da im otvori vrata. Tri tamnoputa mladića, migranta, izlaze iz auta i na prilično lošem engleskom se zahvaljuju.

Nakon nekoliko razmijenjenih rečenica, objašnjava im kako doći do neke lokacije te im se još jednom zahvaljuje što su zajedno s njom i njenom obitelji proveli vrijeme zajedno uživajući u hrani koju je pripremila za iftar.
Grle ju, jedan po jedan zahvalni na prilici da osjete duh obitelji, daleko od svojih kuća, ali i na prilici što su se uspjeli u normalnim uvjetima istuširati.

Prije nego su se razišli, pokloniše jedini drugima još jedan, ovaj put najduži zagrljaj uz obećanje da će se još jednom vidjeti, popiti kavu oko ili poslije Bajrama, jer su sada obitelj, kako su već rekli jedni drugima.

Ona prepuna dobrote, koju nijedna iznenadna kiša oprati ne može. I oni ostavljeni na nebesku milost vremenskih prilika i slučajne molitve neke dobre osobe, koja između svoja četiri zida vrlo često se sjeti i njih. I spomene ih u molitvi.

Nisam musliman, ali volim ramazan.
Čudna je moć za vrijeme ramazana a i kod ljudi se osjeti neka posebna toplina. U njihovom govoru, ponašanju, zagrljaju, malim stvarima koje čine za sebe, a opet velikim za ovaj ne tako savršeni svijet.

Umorni i izgubljeni od života kojeg stižemo, a koji nas vrlo često prestiže, u vremenu ramazana ne moramo imati neka izoštrena osjetila da bi čuli, opipali, vidjeli, okusili i namirisali tu čudnu energiju u zraku i kod ljudi.

Kod onih koji mrze rano ustajati, a ustaju.
Kod onih koji jedva čekaju priliku posvađati se s prvom osobom koja sretnu. I taman kad požele nešto loše reći, kažu nešto najbolje što uši mogu i trebaju čuti.
Kod onih koji jedva čekaju pronaći manu svemu što dođe u njihove ruke, a kad nešto dospije, čuvaju to kao najljepše umotan dar, s ogromnom mašnom i bez celofana.

Ljudi se vole bez obzira na sve.
Na gužve u prometu, podočnjake zbog nespavanja, gužve u kafićima za vrijeme iftara, redovima u banci, ispred pekare, u apoteci i čekaonicama domova zdravlja.

I na kraju shvatiš da nema neke posebne formule kojom se postaje dobar čovjek. Samo otvoreno srce koje je spremno primiti svu dobru energiju i ljubav od ljudi i drugome je vratiti dvostruko.
I to je to.

Dragi prijatelji, neka vam svi ovi dani svetoga mjeseca koji su ispred vas budu podsjetnik na sve ono što ćete podnijeti i uraditi da se osjećate lijepo, da se osjećate kako nekome i zbog nečega pripadate.

Nemojte brojati lajkove na fotografijama s iftara, nego brojite ljude koje ste na iftaru nahranili, a kasnije ih okupali, nasmijali, zagrlili ih, rekli im da ih volite i obećali im neku kavu.

Neka ovi dani ispred vas budu dani kada ćete izvježbati sebe da svako jutro darujete osmijeh onima koje ćete sresti, iako vam možda baš taj dan nije do osmijeha.
Istrenirajte sebe da barem dnevno uradite nešto na što ćete biti ponosni. Taj dan, taj mjesec i te godine.

Postite od loših misli, loših djela, ružnih riječi, a prejedite se dobrotom, ljubavlju i stvarima od kojih nikad neće poželjeti na dijetu. Jer, tko je još išao na dijetu zbog dobrote i ljubavi od koje se rumene obrazi?

Grlite ljude i sve ono dobro i manje dobro u njima.
I nađite vremena za obećane kave.

Jer uvijek uz obećane kave, dobit ćete gratis zagrljaje.
A, nema li ljepšeg osjećaja kada netko grleći vas, zagrli sav svijet u vama i oko vas.

Preuzeto sa bloga: Piso J

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.