Bilo je dovoljno samo ono otrcano “šta ima” i da čujem još jednu od životnih sudbina zbog kojih ne znaš kako odreagovati. Ona novinarska strana u meni govorila je kako imam dobru priču, a na drugoj strani željela sam joj pomoći, njenu priču staviti na papir i ohrabriti sve žene žrtve nasilja da govore o svojim problemima.
Sramila se pričati o onome što su ona i njena majka preživjele, bojala se osude, ali toga da će ostati sama. Tako to godinama traje i broj takvih slučajeva nije poznat, ostaje između četiri zida do trenutka kada žena potraži pomoć, a ima i onih koje nikada ne progovore.
Moja sagovornica više nije brinula šta će neko da kaže, pronašla je nekoga kome je vjerovala, kome je imala potrebu ispričati svoj život. Kako reče: “Ne želim da iko više doživi moju sudbinu”. Bila je dijete iz problematičnog braka, otac je godinama zlostavljao majku i sve oblike nasilja primjenio na dva slabašna tijela. Ta djevojčica najhumanijeg zanimanja upoznala je najstrašnije strane porodičnog života.
“Gledala sam dok moju mamu udara na podu u glavu, nisam imala snage da se pokrenem, da vrisnem, da joj nekako pomognem, samo sam čekala kad će joj pući glava”, pričala je kroz suze. “Strah, paraliza kao iz horor filmova u tim situacijama postaju najgori neprijatelji”, nastavila je.
“Pitam se samo kako nisam mogla reagovati, zašto sam dozvolila da dvije sedmice živim sa spuštenim roletnama, da ne slavim 18. rođendan i milion drugih stvari. Mnoge prijatelje sam izgubila”.
Majka i kćerka su nakon toga napustile porodični dom, poslije decenija zajedničkog života.
Kada ste žrtva nasilja Vaš prvi korak je da ga prijavite putem SOS linije, potražite pomoć u socijalnoj službi, najbližoj sigurnoj kući, a onda sakupite snagu za Don Kihotovsku borbu protiv vjetrenjača. Sudije koje nisu dovoljne educirane o nasilju, ljudi koji ne razumiju ono kroz šta ste prošli i institucije koje nemaju milost.
“Nasilnik je pred organima gonjenja nekoliko puta uzimao ulogu žrtve, što je u ovom slučaju otežavalo rad policije”, tako bar kažu u Centru za socijalni rad općine Sapna.
Međutim, šta je sa ljekarskim nalazima, zašto to nije uzeto u obzir? Taj odgovor iz MUP-a TK-a do dana zaključenja ove priče, nije stigao.
Prema evidenciji Centra za socijalni rad općine Sapna 2016. godine ovdje su evidentirana 3 slučaja nasilja u porodici. Od toga je jedan procesuiran i dvije prijave su povučene.
Zaključno sa decembrom 2017. godine, ovdje nije evidentiran niti jedan slučaj nasilja u porodici.
Direktor Centra za socijalni rad Sapna ističe: “Žene se uglavnom jave kada dođe do fizičkog nasilja i vidljivih modrica, još uvijek ne govore o psihičkom nasilju ili nekoj drugoj vrsti istog.”
Istini za volju, psihičko nasilje u Sapni je teško evidentirati. Dom zdravlja u ovoj općini nema psihologa, dok dolazak psihijatra je jednom mjesečno.
Najbliža Sigurna kuća je u Tuzli, gdje žrtve traže pomoć. Prema informacijama od koordinatorice Sigurne kuće u Tuzli Danijele Kaloci, žrtve sa područja Sapne su koristile tretmane psihoterapeuta i pravnu pomoć, ali nisu boravile u ovoj instituciji.
Ovdje se kada je riječ o nasilju postupa po Protokolu intervencija u slučajevima nasilja, čiji su potpisnici PU Kalesija, D.Z, Sapna, OŠ Sapna, Vive žene, Centar za socijalni rad Sapna, Općinski sud Kalesija, Općina Sapna i Mješovita srednja škola Sapna.
Međutim pored svih mehanizama, imamo otežan rad institucija u praksi, manjak osvještenosti o nasilju na svim nivoima i jedan procesuiran slučaj.
Ne treba zanemariti ni povučene prijave protiv nasilnika, a u Centru za socijalni rad navode čestu emocionalnu ucjenu kao razlog.
“Nasilnici se često služe zabranom viđanja djece i tek nakon što žrtva dođe u Sigurnu kuću, počinje strah da neće više vidjeti djecu te u tim trenutcima odlučuje se na povratak porodici, na drugom mjestu je svakako ekonomska ovisnost,” pojašnjava direktor Omerović.
Slučaj s početka priče još uvijek nije dobio svoj konačni epilog, ali prema riječima sagovornice teško da će i dobiti osuđujuću presudu. Prema njenim navodima, rodbinska povezanost, prijateljske veze i nalaz neuropsihijatra o psihičkom poremećaju su uticali na tok suđenja.
U konačnici do danas, žrtve su izmještene, jedna porodica je izgubljena, a nasilnik na slobodi. Djevojka sa devetnaest godina je dobila iskrivljenu sliku o porodici. Taj problem ne rješava sud, teško izlazi na kraj s tim i psiholog, na dugoročne staze svakako oblikuje jedan dobar život.
Kroz analizu i razgovore u ovom kraju, po pomoć u institucije se dolazi onog trenutka kada sve koluminira u teške tjelesne ozlijede. Preventivne mjere se ne provode, a i stigma “šta će narod reći”, još uvijek ima veliki uticaj na žrtve.
Autorica: Anisa Mahmutović