Ponedjeljkom skupljaš.
Poruke, propuštene prilike za šetnje, poljupce, držanje nečije šake u svojoj.
Gledaš propuštene pozive preko vikenda i obećavaš sebi da ćeš u novom tjednu nazvati sebe.
I javiti se.
Sebi.
Zbog sebe.
Ponedjeljkom plačeš.
Okupljeno društvo za stolom u nekom gradskom kafiću, dok si tamo negdje daleko. Zatrpan ispitima, knjigama i markerima u boji. Dok ležiš u bolnici i čekaš da infuzija iskapa, kako bi ugasio mobitel i zaspao nakon toga. Jer lakše ćeš podnijeti to.
Ponedjeljkom proklinješ sve viber grupe prijateljica koje su ti poslale fotografije s kim stoji, koga grli, koje piće pije i na koju pjesmu podiže ruku, a obara glavu.
Jer, valjda se tako preboli bivša ljubav.
Ponedjeljkom tražiš sebe.
U facebook statusima, instagram pričama, u suzama ispod jorgana, u albumima prijatelja sa svadbe, u prošlom ponedjeljku i onom koji dolazi.
Ponedjeljkom oblačiš najveselije boje, slušaš najveselije pjesme, puniš mobitel kako bi napunio sebe, jedeš sve ono od čega si se čuvao vikendom.
Ponedjeljkom čekaš novi ponedjeljak, uz obećanje da će biti bolji od ovoga.
Ponedjeljkom rezimiraš.
Ponedjeljkom rađaš, ponedjeljkom sahranjuješ.
Ponedjeljkom grliš, ponedjeljkom voliš i opraštaš.
Ponedjeljkom dozivaš.
Sebe.
Zbog sebe.
Ponedjeljkom tražiš.
Da bi našao.
Da bi te našli.
Za dane koji dolaze.
Za propuštene prilike, za šetnje, poljupce, držanje nečije šake u svojoj, propuštene pozive, za sve kafiće i društvo, za sve bolnice, ispite, viber poruke, status veze, instragram priče, svadbene albume, sve vesele pjesme i sve punjače na ovome svijetu.
Piso J, ponedjeljkom.
Preuzeto sa bloga: Piso J