Parkirajte se u nečije naručje i ispričajte mu svoj život, nema veze koliko već o njemu znao.
Jer.
Život nije vozačka dozvola koja garantira savršeno parkiranje, niti više puta ispričana priča. Život je otkrivanje putova, traženje najsigurnijeg, prostranijeg mjesta za parkiranje života u nečiji život, za jedan život.
Jer.
Treba živjeti, ma kakav god vozač života bio.
A, da smo vozali i bili voženi po nečijem životu, itekako jesmo. No, koliko smo uživali u vožnji i po čemu ćemo tu vožnju pamtiti, ostaje da vidimo.
Kažu da je decembar jedan od hladnijih mjeseci u godini, ali ako mene pitate i nije baš tako. Jer, čuvamo mi i noge, ruke, glavu da nam ne ozebu, ali i srce i dušu. Jer, džaba grijati svijet, ako ne ugriješ ono što čini svijet- sebe.
Decembar je savršen i za parkirati. Sebe sa sobom i sebe s drugima. Zbog drugih, zbog putova koje si prošao i putova koji te očekuju.
Za naučiti parkirati auto kažu da je potrebno 35 sati, barem prema onome što mnoge autoškole nude. Ali za parkirati sebe u život koji živiš i život ljudi oko sebe, niti ima sati, a bome ni škola koje te to uče. Jer, nije to samo ubaciti u rikverc, pogledati u retrovizor, po potrebi zabaciti ruku na uzglavlje suvozačevog sjedišta, dati gas i upravljati volanom.
Treba tu parkirati sve ono dobro i manje dobro što si vozio sa sobom, do decembra. Sve one kojima si usput stao i povezao ih, baš kao i one koje si ostavio na nekim stanicama. Da čekaju nekog boljeg životnog vozača. Treba tu parkirati i sve one koje si usput sreo i kojima si svirao, da ih trzneš jer su pali, jer su se izgubili u životu tražeći svoj decembar i svoje parking mjesto.
Treba tu parkirati i one kilometarske kolone prosvjednika za mirovine, izgubljene živote, bolje plaće. Treba parkirati izborna obećanja, fotošopirana lica s plakata, sve članke crnih kronika i sve televizijske dnevnike koji su počinjali s ekskluzivnim vijestima- da još jedno obećanje nije ispunjeno i da je Bosnu i Hercegovine napustilo više od 180 000 mladih, koji traže parking u nekoj sređenijoj i za parking prostranijoj zemlji. Treba parkirati i fakultetske diplome, liječničke recepte i nalaze, zahvalnice sa svadbi i čestitke za krštenja, penzijske čekove, bolovanja, otkaze, vize za Irsku, Njemačku i Švedsku.
Treba parkirati sebe sa sobom. I sebe s drugima.
Jer ne živimo, a preživaljvamo.
Jer vozimo na rezervi, a toliko je životnih pumpi oko nas.
Do kraja decembra i još jedne vožnje, prije nego još jednu godinu parkiramo na neko mjesto, ostalo nam je još samo par sati. Na nama je hoćemo li i ovu godinu koju ostavljamo parkirati iz prve ili ćemo volan namotavati više puta.
Ne želim vam zdravlja u narednoj vožnji.
Želim vam više života i ljudi koji će vam biti gorivo. Za više putova i više kilometara.
Ne križajte dane na kalendaru čekajući sljedeći decembar, nego zaokružujte dane zbog kojih ćete biti ponosni na vožnju sljedećeg decembra.
Manje fotošopirajte život, a više ispeglajte svoj odnos s drugima.
I ne brinite se.
Gdje god živite i kakve god vijesti čitate, ne zaboravite da ima života oko vas. U ljudima i stvarima koji vas okružuju, a najviše ipak u vama. I da vas još mnogo vožnji čeka.
Zato, parkirajte se u nečije naručje i ispričajte mu svoj život, nema veze koliko već u njemu znao. Jer, treba ispričati sve ono što smo vozili do decembra i ostaviti mjesta u vožnji do drugog decembra.
A, takvih nam priča i vožnji treba, ma kakvi god vozači bili.
Sretna vam i ugodna vožnja koja slijedi i sigurni putovi koji vas očekuju.
Vaš Piso J