Otvaraju ljudi trgovine.
I dušu i svoje dlanove.
Otvaraju i vrata od kuće, stana, auta.
Otvaraju i frižider, ormar, pivo, Coca colu i kišobran.
Otvaraju i zatvaraju.
Sebe.
Za sebe.
Zbog sebe.
A ona.
Odškrinula vrata svog života i čekala da netko uđe.
Uđe i zauvijek ostane.
Jer.
Voljela je ući u trgovine, nečiju dušu i smjestiti se u nečije dlanove. I uvijek se s oprezom zaključavala vrata od kuće i auta, ali nikada i od duše.
U frižideru je uvijek imala svježe sezonsko voće i limenke piva i Coca cole.
Za goste.
Za gosta.
Da dođe i ostane.
….
Bojala se gripe i virusa.
Već u studenom duplim jorganom se pokrivala i pila pivo zbog bubrega.
Nikad nije imala kišobran i kišu je obožavala.
…
Razboljela se.
Ne od vjetra, kiše i odškrinutih vrata.
Ne od propuha nego od čekanja.
Da s nekim popije pivo, pokrije se duplim jorganom i šeta ispod kišobrana.
Nikad slobodnija, a opet zaključana.
Nikad zaključana, a opet slobodna.
U nečijim otvorenim dlanovima.
Jer otvaraju ljudi.
I vrata.
I kišobrane.
I zaključane brave.
I sebe.
Za sebe.
Zbog sebe.
Zbog gosta.
Da dođe i ostane.
Preuzeto sa bloga Piso J