OSTAVLJAM IZA SEBE TRAG NADE ČOVJEČANSTVU ISPRED MENE
Ko za inat sunčevom odsjaju krenula je u potragu za svrhom života. Nije išla putem kao drugi. Stvarala je svoj put. Vrludav. Maštovit. Ratnički. Srcem vođena pomake svjesne pravila je. Tamo negdje na jugu u divljini osjetila sunce u sebi. Pomilovala nebo snenim očima. Zagrlila život. Nacrtala osmijeh. U moru ugledala odraz svoje hrabrosti. Tišina ju je zarobila u svoj zen života. Spokojno je udisala beskraj života. Isuviše jaka da podnese sve. Možda sve iluzije koje je imala o životu zapravo su je dovele do ivice dna i spoznaje onog što zapravo jeste bila sve ove godine. Hrabrost.
Gubiti znači prozreti svijet očima slobode. Sloboda znači uspinjati se do najvećeg vrha bez osvrtanja. Vrh je beznačajan trenutak. Gotovo neusporediv sa cijelim putovanjem. Putovanje krije životnu svrhu. Pogledala je u sunčev odsjaj i vidjela jasno da svrha života je Božiji dar.
Možemo cijeli život tragati za njom, a nikada je pronaći. U tome se i krije smisao svega. Nikada je spoznati. Jer to znači smrt. A vječan život je na otoku nade. Božija milost i nagrada.