Brzo zaboravljamo ono što se dešavalo prije 20-tak godina u ovoj, istoj zemlji. Historija se ponavlja, samo što smo sada mi domaćini. Nažalost, ne tako dobri. Iako podučeni iskustvom, odbijamo činjenicu da smo i mi JUČER bili migranti, izbjeglice! Samo bolje prihvaćeni u tuđoj zemlji, nego današnji migranti u našoj zemlji.
“Niko se ne slaže, i mi smo spremni svoju djecu ispisati iz ove škole. Vjerujete da me je strah i većinu roditelja je strah”
Zanima me čega ih je strah?! Da će se njihovo dijete početi družiti ili ne daj Bože podijeliti sendvič sa djetetom, migrantom.
Mi smo gladni, a nikada stomaci nisu bili sitiji. Gladni, jer smo zaboravili kako se duša hrani. Trujemo je novim automobilima, mobitelima i kukanjem, dok se pored nas smrzavaju i gladuju ONI.
Najupotrebljivija rečenica je: „Nisu ONI krivi, ONI su samo djeca“, onda je počnite primjenjivati! Ne prolazite pored njih, kao da su nevidljivi. Tu su, sa nama su, na našoj zemlji, u našem gradu, pod istim nebom! Plavim nebom, koliko god tmurno izgledalo! Potrudite se da ih vidite, jer ako budu nevidljivi radit će sve da to prestanu biti!
Da, oni su samo djeca koja su možda tu zbog ravnoteže među zvijezdama!
„Iza šuma,iza gora,
iza reka, iza mora,
žbunja, trava,
opet noćas tebe čeka
čudna neka zvezda plava.
čak i ako ne veruješ,
probaj toga da se setiš.
Kad zazmuriš i kad zaspiš,
ti pokušaj da je čuješ,
da odletiš,
da je stigneš i uhvatiš
i sačuvaš kad se vratiš.
Ali pazi: ako nije
sasvim plava, sasvim prava,
mora lepše da se spava:
da se sanja do svitanja.“ M.M.A.
Nadam se da ćete pronaći svoje mjesto pod nebom i da ćete nekada uspjeti u toplom domu proslaviti dan djetata, iako su vas drugi primorali da to prestanete biti, nježno, bezbrižno i sretno dijete.
Piše: Sabina Kapetanović