İmam ja tako svoje strahove koje s vremena na vrijeme izvučem na površinu, kao onomad nana rahmetli kad izvuče neki keks iz zaključanog ormara. Kako starim učim da prekrijem mirnoćom na licu svoja unutrašnja previranja, ali to nije način. Borba s vlastitim strahovima koje vuces ko zna iz kojeg vremena veze um i paralizira noge i ruke. Napad panike. Postaje jasno o čemu se radi, ali kako pomoći sebi? Da li je sramota govoriti o napadima panike? Nije! Ja ih imam. Ne znam kada su mi ušli u život, ali znam da su prisutni u određenim situacijama. Potiskivanjem i negiranjem onoga što nam je stereotip u društvu ubijamo svaki dio sebe.
Omogućavamo onim ružnim ćelijama da se razmnože negdje na najslabijem organu. Gdje smo onda? Na patologiji, onkologiji…
İma li tada onih koji će vas osuditi što govorite o napadima panike, strahovima koje preživljavate? Nema! Tada ste sebi jedini prijatelj koji grli čaršaf i jastuk u sobi 3×3 na nekom od spratova İnterne klinike.
Stručna pomoć? O da, jer to ne možeš potpuno sam. Treba neko ko će da te provede kroz te strahove, suoči sa stvarnošću i pokaže da nisu opravdani već posljedica nečega proživljenog.
Noćas gledam u svjetiljku pored prozora, posmatram ulicu i analiziram, koliko li se ovih ljudi bori sa nečim što ga paralizira? Treba se boriti, moraš glasno reći da imaš problem, tražiš pomoć, ali i svi vi morate pružiti ruku, a ne ignorisati nečiji strah jer to je vlastiti pakao u kome su bure najjače.
Ja ti pružam svoju ruku, grlim, jer zagrljaj tada može pomoći, a ti mi obećaj da ćeš govoriti o tome baš kao što ljudi o dijabetesu pričaju. Pomoći ćeš možda nekom tinejdžeru ili tinejdžerici koji se boje priznati sebi, ali i drugima radi sramote.
Piše: Anisa Mahmutović