Moj život nije samo igra gluhih telefona

Kao što je to i poznato, bosanskohercegovačka medijska stvarnost umnogome predstavlja refleksiju jedne dominantno negativne paradigme kada su u pitanju socijalne okolnosti, životne priče, ambicije, pa i sami uspjesi mladih ljudi.

„Moj život nije samo igra gluhih telefona“

Alma Mujanović je rođena sa slušnom manom, preciznije s preko 94% oštećenja čula sluha, a zahvaljujući zadivljujućoj snazi volje uspješno je savladala dugotrajni i kompleksni proces čitanja s usana ljudi, na taj način ne dozvolivši da je njena različitost odvoji od socijalnog okruženja, pa i samih ljudi.

Nerijetko bivamo svjedoci prezasićenja negativnim, demotivirajućim pričama, dok istodobno one pozitivne ostaju vječito zarobljene u sporednom planu ne nalazeći adekvatan način da se diferenciraju, te da izađu iz sjenke negativnosti. Ta negativna percepcija sadašnjeg vremena nerijetko za svoj neposredni rezultat ima prećutno distanciranje mladih ljudi od kreativnog impulsa, samoispoljavanja, volje i želje za progresom, pa na samom kraju i unaprjeđenja i kontinuiranog rada na vlastitoj ličnosti. No, uvijek se nađe poneka životna priča, onaj „per aspera ad astra“ životni put koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim i koji u svakome od nas probudi izvjesni osjećaj, bilo da je to sreća, tuga, divljenje, poštovanje ili čak stid.

Da su čuda i u realističnom svijetu moguća, te da je snaga volje snažnija od bilo kakvih prepreka i eventualnih limitirajućih faktora koji mogu stajati na putu uspjeha jedne mlade individue, dokaz je i životna priča ambiciozne i nadasve hrabre i konzistentne studentice Fakulteta zdravstvenih studija u Sarajevu, Alme Mujanović. Danas je ona, pored činjenice da uspješno studira, izrazito aktivna u nevladinom sektoru gdje je prevashodno angažirana u domenu aktualiziranja i zaštite ljudskih prava. Predsjednica je Inicijativne grupe „Alpbach“, članica Savjetodavne grupe mladih pri misiji OSCE-a u BiH, a piše i članke za nekoliko portala koji su prvenstveno tematski orijentirani ka pravima i položaju osoba s invaliditetom, s posebnim akcentom na gluhe osobe. Ističe da je posredstvom aktivnog angažmana u nevladinom sektoru stekla dodatno značajno znanje u vezi s ljudskim pravima uopće, pravima manjina, demokratijom, javnim zdravstvom, a to iskustvo je od nje načinilo još energičniju i uporniju osobu koja međusobnu različitost percipira kao fenomen koji treba biti u funkciji svojevrsne poveznice, a ne, kako to nerijetko biva, u funkciji razdvajanja ljudi. Trenutno uređuje stranicu „Znak za riječ“ kojoj je primarni cilj aktualiziranje znakovnog jezika, te samo upoznavanje gluhih osoba, ali i društva u cjelini s njegovim značajem i svrhovitom upotrebom.

Pored navedenog, Alma se bavi i fotografiranjem, trenirala je stoni tenis i odbojku i svirala dva muzička instrumenta: klavir i harmoniku. Muziku Alma osluškuje i doživljava posredstvom specifičnog vida vibracija koje osjeća, a upravo slijedeći taj osjećaj naučila je svirati. Njena učiteljica kaže kako je Alma istovremeno bila njena učenica, ali i njen učitelj. Tvrdi kako ju je zapravo ona naučila da sluša, osjeća i živi muziku na jedan sasvim drugačiji, suštinski način. Ulazak u svijet muzike putem vibracija Almi je otvorio sasvim nove, do tada nepoznate horizonte koji će kasnije odigrati elementarnu ulogu i značajnim dijelom doprinijeti razvoju njenog samopouzdanja i samostalnosti.

Foto: Alma Mujanović

„Sljepoća odvaja ljude od stvari, a gluhoća odvaja ljude od ljudi“

Mnogo puta sam u djetinjstvu osjetila kako me gluhoća odvajala od ljudi, a posebno kada smo se igrali gluhih telefona. Gluhi telefoni bi se najčešće otkrili u prvom, petom ili sedmom redu, ovisno o tome gdje bih ja sjedila.“

Upravo su strah od moguće izolovanosti od socijalnog okruženja, te ova, mnogi od nas bi zasigurno rekli, sasvim bezazlena dječija igra, postali Almina trajna motivacija u periodu odrastanja, ali u njenom životu uopće. U onome nečemu znatno ozbiljnijem od dječije igre. Stoga Alma nije dopustila da njen život ostane i bude samo „igra gluhih telefona“ .

Alma je uz pomoć svoje majke prva slova učila kada je imala šest godina. Podrška njene majke, ali i njene bliže okoline bile su odskočna daska za njena buduća velika životna postignuća. Naglašava da je samu sebe prisiljavala da govori, pa je zahvaljujujući svojoj upornosti i odgovornosti savladavala tu ključnu stepenicu za dalji napredak-govor. Daljnji proces učenja čitanja s usana bio je doista kompleksan i izazovan, a pri tome se i značajno razlikovao u ovisnosti od različitih ljudi i jasnoće njihove artikulacije. Njeno iskustvo u pomenutom procesu učenja potvrdilo je da je jednostavno čitati sa usana ljudima koji su glumci i pjevači budući da oni znaju da svaki glas ima jedinstvenu poziciju na usnama i da je od suštinskog značaja pravilno izgovarati svaku riječ kako bi bila razumljiva svima. S druge strane, ističe da je teže čitati sa usana ljudi koji imaju brkove ili bradu, koji jako brzo govore i isprepliću ili „gutaju“ neka slova. Alma ipak smatra da je ključ njenog uspjeha bio u intenzivnoj vježbi.

Predrasude u našoj zemlji nisu rijedak slučaj. I Alma se, kao i mnogi od nas, više puta imala priliku suočiti s njima. Kaže da joj je najbolnija činjenica to da neko umjesto nas samih pokušava determinirati šta možemo, odnosno ne možemo uraditi. Šta smijemo, a šta ne smijemo i koje su to naše granice. Tok našeg života ograničavaju na mogućnosti. Isključivo rad na sebi zarad dostizanja osobnih ciljeva kojima smo orjentirani može promijeniti ovakvu paradigmu. Neki ljudi nemaju izoštren sluh. Drugi ne vide dobro. Trećima je ukinuta sposobnost govora. No, pojedini ljudi cijeli život ne uspijevaju dokučiti smisao ljepote koja se nalazi u izvorima naših različitosti. Mi trebamo biti ti koji će kreirati vlastiti svijet. Zašto gluhoću ne bismo mogli promatrati kao različitost, a ne kao invaliditet? Zaboravljamo li da gluhi čovjek može sve,osim čuti? Zapitamo li se ponekad da li je važnije čuti unutarnji glas, svoj vlasititi glas, onaj glas koji je Alma uistinu kristalno jasno čula? Da li smo neprestano okruženi neartikulisanim zvukovima, glasovima drugih ljudi i bukom iz okoline koji guše taj naš jedinstveni unutarnji glas, našu osobnost? Možda su upravo neki od nas, za razliku od gluhih osoba, oni koji ne čuju svoj glas. Oni koji gube sebe u toj specifičnoj, nimalo lagodnoj i bezazlenoj igri života. Gubimo li mi u igri „gluhih telefona“?

Foto: Alma Mujanović

Piše: Amina Vatreš

Tekst je nagrađen u okviru Takmičenja za najbolji tekst/članak „Naši glasovi kroz pisanu riječ“ koje je provela organizacija People in Need (PIN) u saradnji sa Pravnim fakultetom Univerziteta u Sarajevu, Filozofskim fakultetom Univerziteta u Sarajevu, Fakultetom političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, te Fakultetom političkih nauka Univerziteta u Banja Luci.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.