Domovino moja, ne postojiš ti od 25.11.1943., ti postojiš već stoljećima. Prošla si kroz Džehennem. Spalili su te. Digla si se iz pepela. Svaki put. Stala na noge. Izašla kao pobjednik. Možda ni u jednoj drugoj državi nema tročlanog predsjedništva, ali ni u jednoj drugoj državi nećete čuti u jednom gradu u isto vrijeme ezan i zvono crkve. Nećete vidjeti da se komšije toliko vole, cijene i poštuju. To je čar Bosne. Sem što je krase ljudi u njoj, krasi je i ono što je Allah, dž.š., dao. Prirodna baština… Nacionalni parkovi, rijeke. Divota. A onda je tu kulturna baština, dokaz da je Bosna postojala i da će postojati. Mostovi, stećci, spomenici… Koliko god naša situacija bila loša, ne bismo trebali odlaziti. Zašto? Zato što su se naši očevi, djedovi, pradjedovi krvavo borili da mi sada imamo gdje biti. Da imamo vlastitu domovinu. Ne treba je prepustiti na volju drugih. Zato, makar na ovaj dan, prisjetimo se historije i razmislimo da li zaslužuje Bosna i Hercegovina da ostane sama?
Najtoplije ipak grije bosansko sunce. Možda ne bismo trebali čestitati i pisati ovo dok prosvjetni radnici i doktori ne prime svoje plate, dok su nam djeca svezana za radijatore, dok nam omladina odlazi i ne okreće se, možda. Ali opet, eto, ne gubim nadu da će jednog dana svanuti dan kada će svi dobiti plate, neće biti štrajka, neće biti migracija i imigracija, da će djeca biti bezbjedna, da ćemo živjeti u normalnom sistemu.
Domovino, ovo je najvažniji historijski dan, 1943. konačno si dobila šta zaslužuješ.
Sretan ti rođendan BiH!
Lokacija: Cazin, Stijena
Autorica teksta: Memić Arijana