Dok sam jučer, na Istoku, stojeći, kao hiljade drugih, slušao i pjevao “Grbavicu” razmišljao sam o slobodi, borbi i žrtvi. Kroz glavu su mi prolazile slike hrabrih mladića, golorukih, kako se odupiru jačem, ogromnom i oholom neprijatelju. Ljubav je bila njihovo najmoćnije oružje. Ljubav protiv mržnje, terora i straha. Važna je bila i odlučnost da nismo isti. Da na mržnju nećemo odgovoriti mržnjom, da na teror nećemo odgovoriti terorom… Dok sam pjevao nisam razmišljao o transparentu na Jugu. Vidio sam ga, ali nisam odmah povezao. Nisam video zastavu pored transparenta, pa, iako me je kopkalo, i plašio sam se da možda jeste poruka, potpuna razočaranost letargičnom Željinom igrom skretala mi je pažnju sa njega. Kasnije sam skontao šta su Manijaci jučer, 6. aprila, nevjerovatno važnim danom za Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu, i cijeli svijet, tom porukom željeli reći. Ima zabranit’ je poruka kojom Manijaci zaboravljaju slabije, nezaštićene, potlačene, terorisane, uplašene, mučene, protjerivane, ubijane, jer, zabranjivalo se na Grbavici različitost, uništavalo “tuđe”, protjerivalo “strano”, ubijalo “odvratno” dok se sa druge strane Miljacke sanjalo i ginuli za jednakost, ravnopravnost, ljudskost, pravo i pravičnost. Grbavicu nisu spalili oni koji nose zastavu duginih boja, niti su je ikad gazili, ubijali ili na bilo koji drugi način mrzili. Zašto se sa Grbavice šalje poruka mržnje i prijetnje prema onima koji nikad nisu klali, pljačkali, ubijali, silovali i protjerivali? Kako je Grbavica u mržnji stala na istu stranu sa onima koji paradiraju Višegradom? Zašto je Boško Obradović postao uzor onima koji su na svojoj koži osjetili kako je biti žrtva, nezaštićen, diskriminiran, pa govor zakletog ljotićevca objavljuju na svojim profilima. Ej, Grbavice, rano ljuta, da ustanu heroji tvoji… sramota me što sam Željovac, ali ne zbog loše igre nego zbog fašističke poruke onih koji tvrde da navijaju za isti klub, za istu boju, za istu historiju. Sramota me!
I, dok sa Grbavice vrišti parola “Ima zabranit’” toplo mi oko srca što je moj drug, inače zakleti Pitar, idejni tvorac slogana “Ima izać’”. Dugo ga poznajem, a imao sam priliku i raditi sa njim. Svjedočio sam njegovoj požrtvovanosti za Srebreničane/ke, njegovu predanost u Prijedoru, pomoć u Stocu, aktivnost i aktivizam širom Bosne i Hercegovine… za dobro, za ljude, za budućnost. Nije me iznenadilo kad sam saznao da je baš on taj koji je “smislio” slogan slobode svih nas, ali me je vrlo neprijatno iznenadilo da Manijaci nisu shvatili koliko su u fašizam propali kontrasloganom, prijetnjom, “Ima zabranit” sa zastavom privatne, nazadne, državice. Jeste li vi svjesni šta ste uradili kad ste na sveto, krvlju natopljeno, tlo postavili zastavu jedne kretenske državice? Da li ste namjerno ponizili sve one koji su ginuli za ljiljane zlatne, na čistom bijelome platnu, time što ste se svrstali na stranu onih koji se rasipaju nezarađenim bogatstvom, terorišući svoje stanovnike radi zadovoljstva neprikosnovenog vladara? Jesu li to ideali Manijaka? Je li to ono o čemu razmišljate dok stojite na Grbavici i pjevate himnu Slobodi?
Manijaci, Povorka ponosa se neće zabranit’! Trebala se zabraniti Parada četništva u Višegradu, ali izgleda da četništvo više ne smeta. Zar je fazon prijetiti onima koji nikome prijetnja nisu? Od kad su to Manijaci postali oni koji terorišu i mržnju šire? Zar baš vi ne bi trebali svojim prsima braniti slabe i nezaštićene. Molim vas da razmislite, da se upitate zašto, kome i koju poruku šaljete. Upitajte se koje nasljeđe nosite, ko su vam uzori i sa kim ste na istoj strani. Razmislite ljudski, hrabro i prihvatite da se sloboda nikad nije mogla zabraniti, nikad ugušiti, ali da se za slobodu uvijek ginulo, borilo… izlazilo hrabro i neustrašivo!
Manijaci, ima izać’, i nadam se da ćete i vi izać’ sa nama 8. septembra!
Piše: Demir Mahmutćehajić