Davno, dok su Zemljom hodali ljudi, postojalo je vrlo malo dijagnoza. Pošlica, sandžija, svrab, a najčešća potvrđena od porodice i komšija bila je – ozeb'o si. S ovim bi počinjala, trajala i završavala svaka bolest. Neko ko bi pao na samrtnu postelju imao je takođe dijagnoze – sušica, poganac, prdnut će u čabar, doš'o đavo po svoje, vrijeme mu je, sudbina…
Žene tog zemana nisu imale klimaks već bolest koju su zvale prelaz. Kako su one prelazile sve te prelaze znaju samo one, ali svaka ga je prešla nemajući spoznaju da prelazi i prolazi kroz bilo što. Taj njihov prelaz manifestovao se teškim disanjem, stenjanjem, znojenjem. Često su u džepu pulovera nosile pamučni rubac da njime brišu znojavo lice i prsa. Za one koje su imale malo izraženiji prelaz govorili su da su poludjele pod stare dane.
Danas je klimaks opaka bolest koja ne zaobilazi ni jednu ženu. Manifestuje se vrućinama i hlađenjima, kolutanjem očima, režanjem i patetikom. Kažu da je ljubav prema mužu posebno izražena u tom periodu. Muževi, dok im žene ne prebole ovu bolest, moraju da ćute i sabure, inače bolest njihovih žena prelazi u vrištanje, deranje, bacanje ili plakanje.
Znam neke koje su bile toliko depresivne da su krivce za svoju depresiju pronalazile u davno umrloj svekrvi ili su čak bile ubijeđene da nose traume od svojih roditelja i komšiluka. Svi su bili krivi za njihov nesretni život.
U napadima patetike sjete se i ko im nije dao smokija dok su išle u školu. Sjete se drugarica koje su im otimale momke, sjete se da im je mati kupovala cipele slične očevim i onda počnu plakati nad svojom sudbinom. Plačući i slušajući svoj plač učini im se njihov život jos tužnijim pa plakanje odvrnu do daske. Da bi se dobro isplakale, puste neku melodiju koja ih podsjeća na mladost i ožeži. Plači dok ne crkneš!
U napadima vrućine rashlađuju se lepezama, kovertama, knjigama, računima za struju, šta im prvo dođe pod ruku. Sva ta grijanja i hlađenja su nekako podnošljiva dok su odmorne, ali kombinacija klimaksa i umora je ubitačna za sve koji im se nađu na putu. Onda kolače oči na sve i svakog, a da zareže i zalaju treba im zehra. Ništa nije bez razloga. U njima se nakupilo svega i sve ono što su gutale i otćutale tad kroz hormone kažu. Majku vam vašu, isti ste ćaća. Vidi se da ste njegovi, guzice ne dižete sa sećije i sve vam potaman. Ne trebate vi posla tražiti vi ste za penzije. Majka će vas penzionisati. Pa gdje su onolike čarape!? Gdje!? Kupila sam stotine pari. Nema! Kako će biti! Jedna u dnevnoj, druga u kupatilu, jedna na krevetu, jedna pod krevetom. Lako vam je dok imate mene, konja, zadružno magare…
U tim situacijama mužu je najpametnije da se pravi mrtav. Međutim, iako pred sobom imaju ženu sa izraženim klimakteričnim simptomima, najčešća pitanja muževa su – ima li šta za pojesti, gdje mi je jakna, gdje si ostavila čekić? – E tad je bolje ne biti muž. Ima, skuhao si pa se najedi. Samo na guzicu misliš. Nisam ti ja mati da te obuvam i oblačim. Nisi se trebao ni ženiti! Što će tebi žena! Tebi treba majka i to mlada, zdravai dobrih živaca, brza i čestita. Nisam ja detektiv da vodim istragu ko je zadnji vidio čekić, ko ga je koristio, gdje ga je ostavio! Samo reci šta treba, evo trčim! Zaslužio si! Nisam ja zaboravila ko si i kakav si. Isti si svoj ćaća, a ni mati nije bolja. Misliš da ne mogu naći boljeg od tebe? Misliš da sam bogalj? Pokazat ću ja vama! Ostavit ću vas da se patite i gladni i žedni. Od ovolikih muškaraca baš ti da mi sudbina budeš. E jesam sretna! Voda me odnijela! Ni na grob mi ne dolazi! Jesi čuo!
Juče mi jedna žena reče da je, dok je muž dozivao iz kupatila da mu donese gaće, uzela čekić i odlučila da ekserima zakuje vrata i ostavi ga u kupatlu, dok ne preda zatjev za razvod braka. – Jedva su me djeca spriječila – reče dahćući i brišući znoj sa čela.
Sreća je sto ti napadi kratko traju i što nakon njih počnu ponašati normalo, ili pretjerano raspoloženo po, pa kući ljube i čo”jka i djecu, prave ručak, skupljaju čarape i ostale odjevne predmete strpljivo i sa razumijevanjem slušaju svoje najmilije i što je najčudnije pjevaju.
Ne zna čovjek jesu li za liječenja ili za hodže.
Uz dozvolu autorice preuzeto sa Facebook profila Edine Pašanović Smajlović https://www.facebook.com/edina.smajlovic.12