Kamo dalje, rođače?

Vrijeme je matura, završni ispiti srednje škole su prošli, ali pred klincima od 18 godina je još jedan zadatak, mozda najozbiljniji u životu. Valja odabrati fakultet, spremiti prijemni, po mogućnosti “upasti” na budžet. Tu je i ona grupica, da li uopšte studirati u zemlji gdje diploma ništa ne vrijedi, gdje vas izjednačavaju sa onima što jedva srednju završiše, ali imaše neku ludu sreću, šta uopšte upisati? Želite jedan fakultet, roditelji ipak sugerisu i navijaju medicina, građevina, elektrotehnika, mašinstvo…! Dragi roditelji i klinci fakultet nije želja, nego afiniteti i mogućnosti. Nemojte siliti ništa, idite gdje vas srce vodi slobodno. Znate zašto? Da budete uspješniji studenti, da sretniji odlazite na fakultet, da imate volje raditi posao za koji se obrazujete. Ako upišete ono što roditelji žele postati ćete vrlo vjerovatno “vječiti studenti”, a ne bi baš gubili godine džaba. 

Kad je riječ o studiju, nije samo izbor problem, tu su i finansije i kucni budžet. Ta stavka je ubila mnogo više snova, talenata i otjerala pametne omladine, nego što je to bilo koji rat napravio. Ne želim da Vam pametujem, ali reći ću vam da zbog novca ne gubite volju uopšte.

Dragi roditelji i djeco, počela sam studirati sa redovnim kućnim budžetom od 120 maraka. Da! Dobro ste pročitali, nije greška. Bila je to mamina invalidnina.

Nakon fatalne ljekarske greške odlazim na dugo liječenje, treću sedmicu svog studija. Završila sam u krevetu, pa na štakama i eksperimentalnoj terapiji. U bolničkom krevetu čitala sam knjige, radovala se povratku na fakultet više nego ikada. Bila je to jedina lijepa stvar u mom životu.

Voljela sam novinarstvo. Učila iz svake informativne emisije koju je odradio neki dobar/a novinar ili novinarka. Uspijevam u aprilu vratiti se na fakultet, zapitkivala sam svakog kolegu za pomoć. İzlazili su mi u susret i hvala im do neba.

Mnogo sam učila, uslov pao na prvim rokovima. Drugu godinu studija mama ima tešku operaciju kičme, bez ikakve funkcije sedmicama leži na ortopediji. Račun za implantate od koga vam se vrti u glavi. Plaćen. Pronašla sam sve stavke zakona i vidjela da taj iznos ipak pokriva osiguranje, a prvobitno je rečeno da nema pravo ni napraviti zahtjev.

Čitala sam i uspjela dragi klinci. Operacija je nakon nekoliko sedmica uspjela, mama prohodala, ali kako je oporavak dug bio je to pretežak period za sve. Trudili smo se sami. Kako smo znali tih dana. Paralelno sam išla na fakultet, pronašla prvi poslic i počela sitno zarađivati. Bilo je to dovoljno da se preživi. Redovno sam sve ispite polagala. Nije lahko, bilo je mnogo suza, noći bez sna, stresa, ali uspjela sam redovno na treću. Tako i na četvrtu, preguralo se. Četvrtu sam intenzivno radila, sve što zaradim bio je moj budžet za život u studentskom domu, a slala sam i roditeljima neku siću. Čisto da se osjećam korisnom, a ne parazitkinjom.

Diplomirala u roku, dobila posao u struci. Nisam čekala priliku već je sama tražila i svaki dan nešto novo učila i onih dana kada su svi govorili da sam ozbiljna budala. Znala sam da će to znanje jednog dana da se isplati. Radila sam punom parom kad sam svima saopstila da upisujem magistarski. Au! Kakav je to šok bio, ali znali su da ja to sad već mogu. Sa platom u prosjeku od 400 maraka. Nemojte misliti da nemam minusa na kartici, kredit kao svi građani moje domovine, ali sve redovno izmirim početkom mjeseca.

Reći ćete odakle mi motivacija? Ljudi volim novinarstvo. Odlučila sam da i kad posudim, vratit ću duplo kad počnem živiti vlastiti san. Negdje na pola ga već živim, ali može bolje, mora. Volja i ljubav su bile presudne da izguram sve i možete da me osudite, imate pravo reći da niste spremni na ovaj put.

Sad kad imam 3 ispita do zvanja magistrice komunikologije uz najdivnijeg mentora na svijetu, prof. Masnicu, kažem Vam da je sve vrijedilo. Ja neću obarati glavu pred onima koji su do funkcije došli kupujući diplome, stranačkom podobnoscu ili rodbinskim vezama. Mogu da kažem tačno šta mislim. Moje znanje neće pobjeći nigdje, siguran je ulog za moje roditelje, djecu kad budem imala, a i mene samu. Ovog trenutka njihova budućnost izgleda ljepše, a imam 24 godine, dovoljno da sanjam velike snove, imam pravo jer veliku bitku sam ponosno dobila. Na svom putu sam stekla, mali broj prijatelja, ali su armija koja brani od svakog zla, mnogo poznanstava koja mi često pomognu. Obrazujete svoju djecu jer će jednog dana sa velikim titulama biti pred vama kao pobjednici, njihova djeca će moći reći da su “nečija” i da imaju dovoljno novca za ekskurziju.

Danas sam voditeljica i novinarka, dajem sebi pravo da vam budem motivacija, da upišete fakultet, borite se svakim atomom snage, izdrzite bitke i jednog dana počnete živjeti svoje snove.

Sretno s prijemnim. 💜

Piše: Anisa Mahmutović

1 komentar

  • Nekako mi se čini da kod nas sve više ljudi biti zanimanja u poljima gde se ima dosta para, niko više ne gleda ljubav ka nekom predmetu i određenoj oblasti. Što smo siromašniji to sve više gledamo stvari kroz novac, a mnogo ljudi ne shvata da će ono što odabrete morati da radi do kraja života.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.