Bilo je tih dana, a noći pogotovo, kad se pitaš, gdje je smisao svega? Odlaziš u foldere vlastitog uma za koje si mislio da si ih davno obrisao. Još onog dana kada si u ruke uzeo index nekog drugog fakulteta, a ne željenog.
Ne nisam imala planove za novinarku, nemam plan ni za magistricu komunikologije. Imala sam planove za neku dječiju doktoricu, za neke dane kad sam vjerovala kako će jednog dana sve biti bolje i lakše.
Vazda sam bila neopravdano veliki optimista u zemlji gdje snovi postoje da odu u vodu, gdje planovi propadaju, a znanje podcjenjuje. Život je pravo zajebana stvar, nema uputstvo, a svaku grešku s’ kamatom naplati.
Jebeno sam plakala kad se sopstvenoj diplomi nisam radovala. Zašto? Otišla mi raja tamo gdje im daju priliku za snove, odlazi i najbolja drugarica, a bila je najbolja studentica moje godine, ne želi postati akademski socijalni slučaj.
Gledam danas klinkicu, ide na takmičenje u Rim. Mala Asja svira klavir tako dobro da su je pozvali u veliki Rim, a ova sjebana Bosna ne zna ni da postoji divna, crnokosa vižlica koja ima šanse da bude svjetska umjetnica. Briga njih za muziku, za snove dječije i one najbolje što odoše graditi još stabilniju Njemačku. Briga ih što će jednog dana i moji starci ostati sami, onog trenutka kad shvatim da je svaki pokušaj, bio čisti promašaj u zemlji gdje se ubija potencijal.
Bitno je da je zeleno, crveno ili klimoglavski, da šutiš najgorem među najgorima jer se sirotinja najela našeg hljeba, pa sad svim silama, preko naših institucija štiti sve nezakonite radnje, a svakoga ko im se suprotstavi proglašava izdajnikom.
Kulturu straha su u nama izgradili. Šuti, za šta? Da imaš za hrane ili da smiješ zaviriti u kontejner.
I kažu, volimo zemlju. Možda volim onu Bosnu i Hercegovinu koju je tata branio, ovu vašu ozakonjenu kriminalno uvezanu mrzim.
Devedesetih se dogodilo masovno istrebljenje i genocid u ratu, vi ste u miru veći zločinci jer vaš genocid je obuhvatio sve nacije i generacije. Istrijebili ste nas i dušu nam uzeli bez metka.
Piše: Anisa Mahmutović