Djeco, ne vodite me u Dom

Photo source by: vajbmagazin.com

Piše: Žana Alpeza

Kako uopće početi pisati na ovu temu. Sama pomisao ovog trenutka da netko sada u staračkom domu odmiče zavjesu, gleda preko prozora nadajući se da će ga sin što ga je jutros ostavio vratiti se po njega. Ruke drhtave, lice sa borama koje govore tisuća priča, ispale kosti na jagodicama, uronile oči gledaju iščekivano svake minute preko prozora, razmišljajući svakog trenutka će se sin vratiti, znam ja njega pa on je moje dijete, ja sam ga rodio, odgojio, učio čitati, pisati, učio kako biti pošten i dobar čovjek. On to samo mene testira misli mi prolaze glavom. Polako se prsti miču od zavjese, već je kasno sklapaju se kapci, i zaspem uz prozor.

Početak razgovora za odlazak u starački dom

Da u početku odmah razjasnim da je ovo moje mišljenje i osvrt moga viđenja na ovu temu. Gore u početku kao iz nekih filmova, počne čovjek plakati. Da, plaču oni koji imaju dušu i emocije. Dragi čitatelji mi još živimo na Balkanu, mi još njegujemo tradiciju koliko-toliko, bez obzira što nam je život postao ubrzan, tempo kojega ne možemo to jest ne stignemo uhvatiti. Život je takav, obećava nam sto posto svima da ćemo ostarjeti, ali kako u mladosti ne razmišljamo o tome dođe i taj dan. Lijepo je imati skromnu starost, ostati u svome domu, okružen sa svojim vrtom, nekim tko je sa Vama, svojim radom što se cijeli život gradilo, ali nažalost ne bude uvijek tako.

Djeca su se okupila, oni su već odrasli imaju svoje poslove, obitelji, sretan sam gledajući ih. Molim se svaku večer Bogu da im podari zdravlja i sreće kada mene više ne bude. Ali, vidim ja kako me počinju gledati spuštenog pogleda, nešto kao tajno pričaju, sakrivaju od mene, još sam ja pri svijesti, pamet me još služi. Imam puno godina nisam skroz poludio, kažem im, na tu rečenicu se pogledaše. Kaže sin „oče, imamo nešto da ti kažemo, evo razgovaramo ali malo nam je nezgodno, znaš da svi imamo obveze, posao, znaš kako je danas došlo vrijeme kako je raditi kod nekoga i zaraditi“, sav u nevjerici slušajući što govori cijelim tijelom mi prolaze trnci, nisam ni ja u potpunosti svjestan što hoće reći. Barem da mi je supruga živa, lako bih tada… stade mi nešto u grlu ne mogu izgovoriti riječ.

Sin reče „odlučili smo da te odvedemo u starački dom, ovdje si sam može ti se nešto desiti, susjedi imaju svojih obveza, možeš pasti, može bilo što, ovako ćeš biti siguran i zaštićen, imati ćeš potpunu njegu, hranu, družit ćeš se sa drugima mi smo tu doći ćemo te posjećivati.

„Sine ne vodi me u dom, umrijeti ću tamo, hoću da umrem ovdje, tu sam se rodio živio, suze niz obraz samo kao potoci teku, ovdje sam kuću napravio, mučio se radio, Vas podigao, sjeti se što bi majka rekla da je živa, ovo je zemlja na kojoj se svako jutro budim i navečer idem spavati, ako je Bog odredio da umrem u snu ili u bolesti, neka to bude ovdje.

Iziđe otac, spuštene glave, laganim korakom prema vratima. Tuga i nevjerica u sobi vlada, netko plače, netko pokušava pronaći drugo rješenje. Otac pod starim orahom gleda u nebo i govori u sebi „Bože ostavi me ovdje ili me uzmi ka sebi“.

Djeca počinju dalje sa prijedlozima pričati, kako, što ćemo, netko kaže odlazak u dom će ga psihički ubiti, on neće moći izdržati niti dan vremena, ne smijemo to uraditi on nam je otac, drugi pak govore ja nemam vremena tko će se brinuti o njemu, treći govore ja kući imam djecu, posao, muža, društveni život, ne mogu se toliko žrtvovati. I opet se vrate na početak na isto „u starački dom“.

Kako bahato i egoistično zvuči „nemam vremena, neću se žrtvovati“. Da, itekako zvuči, postalo smo što robovi konformizma, hodajuće lutke sa kojima drugi upravljaju. Nitko se nije sjetio i rekao evo može otac kod mene, ili ja ću se vratiti na selo jer on to ZASLUŽUJE!

On i majka to zaslužuju, jer da nije bilo njih gdje bismo mi bili! NE, nitko to nije rekao, svatko se ogleda u svom ogledalu ne pokušavajući vidjeti oca još da živi koliko može, da živi sretan tu gdje se rodio, ne ne vide to djeca, ne vide to jer je njima sada dobro, ne vide jer misle da neće nikada ostarjeti.

Koliko ima ovakvih tužnih i sličnih priča, postajemo egocentrici, zaboravljamo najvrjednije, gušimo se u svojim požudama života i komfora, dok nam vlastiti otac ili majka noćas spava u velikoj nepoznatoj zgradi okružen/a nepoznatim ljudima, u jednom sobičku, sobičku koji ima nadu, a ta je nada da će moj sin, moja kćerka jednog dana gledajući kroz prozor doći i reći „oče, idemo kući“.

Ovako otprilike izgleda kod nas razgovor i priprema za tu odluku!

Zapadni način starenja

Ne možemo niti ikako uspoređivati zapadni svijet sa našim na Balkanu. Oni o starosti već počinju sa 40-ak, ako ne i prije godina, sređivati sa odvjetnicima i slično što bi željeli u starosti. Većina njih će reći ja kada doživim starost, i nisam u stanju više samostalno se brinuti za sebe idem u starački dom. I to je nešto što je njima potpuno normalno, svakodnevno i slično. Ne žele opterećivati svoju djecu, kažu neee, trebaju oni živjeti svoje živote, a ne da se brinu o meni. I tako i djeca to prihvaćaju, i njihovi starački domovi su mjesta koja oni čak i ne nazivaju staračkim domovima, već mjesto okupljanja, druženja, dobre muzike, plesa, igre, hobija i slično. Mi smo puno još daleko od takvog načina gledanja i shvaćanja na ovakvo jednostavno prihvaćanje i življenje.

Photo source by:seftimorelive.com

Pozitivne strane staračkih domova

Naravno da nije otkriti i otići na novu planetu kada odemo u starački dom. Te institucije imaju adekvatnu njegu za one kojima je potrebna, za one koji su bolesni pa im treba 24-satna briga, za one koji nemaju nikoga, za one koji su sa udaljenih mjesta te ima godišnje se može doći ili obići nekoliko puta i tako dalje. Isto tako, smatram da imaju za psihofizičko zdravlje dobru stranu, što se tiče društvenog dijela isto tako, upoznajete nove ljude, svatko priča svoj život, imate prostora za sebe za razmišljanje, za odmor i slično.

No, kako smo mi društvo koje njeguje odnose obiteljske pa nekako pokušavamo na sve načine doći do rješenja da bi izbjegli odlazak roditelja u starački dom. I ja sam osobno za tu opciju, jer sam imala majku i oca koji su bili sa nama cijeli život uz njegu i skrb, naravno da se žrtvujete, ali Vam to ne pada na pamet, barem meni nije. Tko ili što mi u životu može biti važnije od oca i majke.

Tek kada izgubite roditelje znati ćete koliko Vam nedostaju, i što biste sve sada uradili da su tu, zato nemojte nikada odlučivati protiv volje oca i majke, sjetite se da ćemo i mi jednog dana biti stari i nemoćni!

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.