Junak radiotalasa: Dječak sa staklenim čepom

Ilustracija/ Lejla Ahmedspahić

Nebojša je prva slova, čudesno izvitoperena, pročitao kroz stakleni čep ukrasne boce koju je našao u stanu

Piše: Harun Dinarević za Oslobođenje

Nebojša Milivojević je 1965. godine odselio iz Jugoslavije u Švedsku. Tamo je naporno radio i uspio obezbijediti udoban život, no 1992. godine, s početkom rata u BiH, postaje direktno uključen u njega. Kao radioamater za vrijeme rata uspijeva povezati hiljade bosanskih izbjeglica sa bližnjima u BiH, što će nepovratno promijeniti njegov život. Svakodnevno slušajući priče iz razorene Bosne, vođen altruizmom i znatiželjom, 1994. godine putuje u opkoljeno Sarajevo. Danas ima 80 godina i živi u Malmöu.

Bila je 1941. godina, početak aprila. Nacističke snage su nakon pada Vlade Kraljevine Jugoslavije, koja je u Beču prethodno potpisala pristupanje Osovini, ubrzo okupirale zemlju. Hitler je dugo planirao napad na Jugoslaviju, ali je prije toga pokušao zemlju staviti pod kontrolu na miran način. Plan je bio da uoči obračuna sa Sovjetima osigura Balkan. Potpomognuti tadašnjim saveznicima Italijom, Mađarskom i Bugarskom, kao i kvislinškim režimima, brzo su rasparčali državu i pretvorili je u satrapije.

U to vrijeme Mirko Milivojević, oficir armije države koja više ne postoji, nalazi se u Štipu u Makedoniji. Sa njim su supruga Đurđica i jedanaestomjesečni dječak Nebojša. Nijemci i njihovi saveznicu počinju hapsiti pripadnike vojske Kraljevine Jugoslavije. Bugari su ušli u Makedoniju i među hiljadama uhapšenih vojnika bio je i Milivojević. Predat je Nijemcima koji ga odvode u Njemačku, gdje će kraj rata dočekati u radnom logoru. Nakon što joj suprug dopada u zarobljeništvo, Đurđica dobija pismenu dozvolu od novih vlasti da može prebjeći u Srbiju. Jednogodišnjeg dječaka odvodi u Kragujevac kod muževih roditelja, gdje će do kraja rata čekati vijesti o mužu.

Povratak u Jugoslaviju

Nakon što su koncem rata sovjetske snage oslobodile logor, Milivojević se vraća u Jugoslaviju kao vojni invalid. “Ali nemoj misliti da su ga Nemci mučili ili nešto tako. Nemoj pogrešno da me shvatiš. Njega je zid zarušio za vreme sovetskog bombardovanja i tako je ostao nepokretan”, prisjeća se Nebojša bolno ironične sudbine svoga oca, koji će ostatak života provesti u bolničkim krevetima, tek sposoban da priča sa dječakom i suprugom. U to vrijeme porodica je već preselila u Beograd gdje je Đurđica imala rodbinu. Tamo je bio i njen stric Petar Jović, rođen u Vrbici u opštini Livno. Za vrijeme Prvog svjetskog rata njega su Austrijanci mobilisali u Sarajevu, ali je on prebjegao Rusima, da bi poslije dugog putovanja uspio doći do Soluna, gdje je bila smještena glavna saveznička baza. Umro je 2000. godine u 106. godini. Nebojša je sa majkom živio na šestom spratu zgrade u Takovskoj ulici. Kako je Mirku trebala stalna njega, a Đurđica je morala izdržavati dječaka, nesretni čovjek je vrijeme uglavnom provodio u bolnici. Kasnije je prebačen u specijalizovanu bolnicu u Vršcu, gdje je i preminuo 1974. godine. Dječak je trebao uskoro krenuti u školu, ali je bio slabovid i nije mogao pročitati slova. Tek je bila prošla godina od završetka rata i nije bilo lako doći do naočala.

Nebojša je prva slova, čudesno izvitoperena, pročitao kroz stakleni čep ukrasne boce koju je našao u stanu. Tim pomagalom se služi i u školi, dok majka pokušava pronaći načine da pomogne radoznalom dječaku. Jedan joj rođak malodušno poručuje da “prestane praviti cirkus”, misleći da previše traži za svoje dijete. Ipak, uskoro uspijeva zakazati pregled kod uglednog profesora, oftalmologa Vladimira Čavke, koji je od 1940. godine vodio Očni odjel Državne bolnice u Beogradu. Čavka je na poziv Vlade NRBiH po okončanju rata došao u Sarajevo, gdje učestvuje u osnivanju Očne klinike i Medicinskog fakulteta. Ali dobar glas je ostavio u Beogradu, gdje će se poslije vratiti.

Rodica 1947. vodi dječaka na zakazani pregled u Sarajevo, gdje Čavka uspostavlja dijagnozu, a zatim i operiše dječakove oči. U Sarajevu je ostao tri sedmice, nestrpljivo čekajući da svijet pogleda “novim očima”. Vid mu se značajno popravio i uz naočale koje je doktor tada naručio u inostranstvu, napokon može bez napora čitati. “Mogao sam čitati iz knjiga, ali i dalje nisam vidio šta na tabli piše. Morao sam pamtiti ono što se predaje na času.”

U višim razredima se postepeno prebacuje na latinicu, jer svoju ćirilicu, pisanu hitro, više nije mogao dešifrovati. Počeo je razvijati memoriju koja će mu kasnije pomoći da bez problema studira, nauči jezike i da se bavi šahom. “Sa čepom sam počeo školu, a završio fakultet”, prisjeća se on svoje “startne pozicije” koja mu nije davala velike izglede u životu.

Električarska radnja

Dječak se u četrnaestoj godini zainteresovao za tehnološke novume i taj će ga interes držati cijeli život. Preko puta njegove zgrade nalazila se električarska radnja koja je privlačila njegovu pažnju, živo se sjeća Nebojša. “Stalno sam gledao kroz prozor dok me čovek koji je držao radnju nije pozvao da pita: ‘Šta gledaš stalno kroz prozor?’ Odgovorio sam: ‘Pa gledam šta vi radite’. ‘Ajde, hoćeš da rasturiš ovaj rešo?’ Njemu je bilo zadovoljstvo da meni pruži priliku, a drugo, njemu je oduzimalo vreme dok odšrafi, pa rasturi, pa tek onda popravi. Tako sam počeo.”

Sutra: Stric mi nije bog

Imaš li zanimljivu iseljeničku priču? Napiši je za Oslobođenje i Moja BiH, i pošalji na: info@mojabih.ba​

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.