Jedne prilike, u razgovoru sa školskim pedagogom o oštećenjima zbog kojih bi djeca pri upisu u školu trebala biti tretirana kao djeca sa posebnim tretmanom ili čak imati i asistenta u nastavi, izuzetno sam se iznenadila kada sam čula da su i “djeca sa naočalama” u jednoj od tih kategorija. Zašto me iznenadilo?
Kao “dijete iz Jugoslavije” koje je vrlo rano počelo nositi naočale, ali je raslo u uslovima “šuti i trpi” (uslovi su podug spisak “trpljenja”: od toga da je debljina šibe bila ekvivalentna strogoći učiteljice, da si strijepio/la od nastavnika matematike koji je uživao vući za kosu djecu bez interesa za Venove dijagrame), nisam imala nikakav poseban tretman ili privilegije u toku cijelog školovanja. Iz ove perspektive se pitam, koliko djece u školama nema adekvatno pomagalo za korekciju vida, koliko djece bi trebalo nositi to pomagalo, ali zbog društva u kojem je to još uvijek znak “faličnosti”, posebno za cure, (neka mi oproste brižni roditelji koji su na vrijeme prepoznali da im dijete ne vidi dobro), djeca ne nose naočale, što je još gore, sjede u zadnjim klupama i otud “škilje” pokušavajući vidjeti napisano na tabli.
I danas, nakon 23 godine rada u obrazovanju i dalje imam situacija u kojima vrlo lako prepoznam “takvu” djecu. Zato (mi) je važno govoriti o vizuelnom prozoru u svijet – oku i oštećenjima (manama, bolestima…) koji su s njim povezani. Najčešći oblici problema vida kod djece su kratkovidnost, dalekovidnost, astigmatizam, nistagmus… U velikoj većini ti su poremećaji kod djece urođeni.
Čim se rodi, dijete ulazi u svijetli, ali nepoznati svijet boja, pokreta i taktilnih dojmova, koje uz osjećaj zvuka i mirisa postaju temelj njegovog razvoja. Sluh je osnovni za razvoj govora, a vizualne informacije, zajedno s drugima, temelj su razmišljanja.
Čak i neznatno smanjenje oštrine vida u ranoj dobi usporava sposobnost razlikovanja i pamćenja veličina, oblika i boja okolnih objekata i procjene njihovog položaja i udaljenosti.
Odrasla osoba, skinuvši naočale, će razlikovati jedan objekt od drugog prema obrisu, jer ima iskustva i znanja o objektu.
Malo dijete praktično nema takvo stečeno vizualno iskustvo i oštećenje vida ga sprečava da ga brzo stekne. Zato je djetetu bez posebne korekcije vida teško odrediti je li nešto što je ispred njega predmet ili je to samo “mrlja u boji”.
Dijete koje prima nejasne vizualne informacije o svijetu oko sebe nije sigurno u svojim pokretima u smislu njihove brzine, preciznosti, koordinacije, a mogući su i napravilnosti u držanju tijela. Zbog toga su i ovladavanja socijalnim vještinama ograničena.
Zato je takvoj djeci od rane dobi potrebna dodatna pažnja i pomoć kako bi za razvili vizualnu percepciju.
No, često puta se događa da su nastavnici odavno skrenuli pažnju roditeljima na moguće probleme vida kod njihove djece, pozvali ih da posjete specijalistu liječnika, ali oni posjetu odgađaju. Posljedično, odgađanje produbljuje problem.
Ako su djetetu, osobito s kratkovidnošću propisane naočale ili kontaktne leće, onda ih moraju nositi.
Nekoliko savjeta kako naučiti dijete da nosi naočale:
Naočale bi trebale biti udobne i odgovarati konfiguraciji i veličini lica. Naočale ne bi trebale vršiti pritisak na sljepoočnicu i nos. Dobar trik kako bi dijete prihvatilo naočale je da počnete i sami nositi naočale. Mama, tata, nana sa naočalama – djeci je zanimljivo. Stavite igračke naočale na djetetovog omiljenog medu, lutku itd.
Djeca s kratkovidnošću trebaju koristiti naočale uglavnom na ulici i u razredu prilikom gledanja udaljenih predmeta… Dijete sa oštećenjem vida može koristiti redovne igračke koje odgovaraju dobi i dijagnozi. Mogu se odabrati i koristiti na temelju preporuka liječnika.
Na kraju, zapamtimo da nam Bog ne šalje kušnje da bismo zatvorili svoje srce, nego da razvijemo samilost, razumijevanje, empatiju. Kad bismo svi bili savršeni ljudi kako bismo ikad naučili duhovno rasti?