Mrzim svjetiljke pored prozora. Možda su one razlog moje nesanice ili emotivni raspad moj stari?
Kada je Bog odlučivao da li ćeš dobiti klinca ili klincezu nije bio naročito raspoložen, pa nisi imao sreće. Dobio si neko sićušno stvorenje koje je od rođenja pokazivalo abnormalne potrebe i sklonost za iritiranje drugih. Kad sve to ukombinuješ s mojim natprosječnim procentom inteligencije, baš nisi imao sreće.
Sklonost iritaciji drugih mi ostala do dana današnjeg pa se još gadno jedem kad mi oduzimaju pravo na ideje i kreativnost. Ne živim po pisanim pravilima, ali ponosna sam što ti se ne mogu nasmijati u facu kad pomeneš moje ime jer čuvala sam i tvoj i svoj obraz.
Danas je Dan nezavisnosti, rekoše praznik. Ne znam stari, praznici se slave, a ja nemam šta. Volim zemlju gdje sam rođena, podjednako i Zvornik, Mostar i Tuzlu, ali mrzim sistem u kome moja takmičarska priča govori o kršenju prava mladih novinara. Stari, to su ona ljudska, osnovna prava.
Kako je nezavisnost dio politike jednog vremena, naredenje iz centara moći, meni nije za slavlje. Ja bih onu lijepu državu gdje svi govore isti jezik, gdje se volimo, zaljubljujemo, gdje su rasli džentlmeni, a ne luzeri.
Ja bih da idem na more, ako ikako može, a ne može. Od plate koju zarađujem dok platim školarinu i životne troškove nemam ni za kartu do mora. I treba da slavim? Šta? Ove rak sisteme krojene po mjeri seoskih varalica BiH, Srbije, Hrvatske….
Kaže Toma Jakšić u svojoj knjizi da mu nije bilo jasno, kako njegov kolega Srbin ne može izvještavati s događaja s Tuđmanom u centru pažnje. Nije ni meni jasno, kako će Dodik da primi čestitke praznika koga ne priznaje?
Koliko paradoksa u zemlji gdje firma Dodikovog sina dobija najviše poslova tamo gdje o natječajima odlučuju prvi u Bošnjaka, odnosno Bracini. Da slavim s generacijom parazita koja nije spremna izaći na ulice i tražiti promjene?
Živim još u nadi da će jednog dana da se čudo desi, pa da će solidarno od Banja Luke do Mostara, od Zvornika do Kladuše ljudi izaći masovno na ulice i tražiti bolje, željeti odgovornost i držati se za ruke kao Olga i Suvada početkom sukoba u BiH. Taj dan bi, starı, bio naša nezavisnost, ovaj još ne mogu da slavim.
Piše: Anisa Mahmutović