Junak radiotalasa: Bog mi nije stric

Počeo je od najobičnijih prijemnika/ Privatni album

Vođen međunarodnim političkim kontekstom u kojem se nalazi Jugoslavija, Nebojša odlučuje da se upiše na Arapski i turski jezik i perzijsku književnost

Piše: Harun Dinarević za Oslobođenje

Nebojša Milivojević je 1965. godine odselio iz Jugoslavije u Švedsku. Tamo je naporno radio i uspio obezbijediti udoban život, no 1992. godine, s početkom rata u BiH, postaje direktno uključen u njega. Kao radioamater za vrijeme rata uspijeva povezati hiljade bosanskih izbjeglica sa bližnjima u BiH, što će nepovratno promijeniti njegov život. Svakodnevno slušajući priče iz razorene Bosne, vođen altruizmom i znatiželjom, 1994. godine putuje u opkoljeno Sarajevo. Danas ima 80 godina i živi u Malmöu.

Kada je imao 17 godina, drugar ga je odveo u radioklub na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu “gde su već bili studenti koje sam mogao pitati ono što mene zanima, a što je njima već u malom prstu”, objašnjava Nebojša. “Oni su već pravili radiostanice i radioprijemnike. Tu sam naučio mnogo toga. Prvo sam počeo od najobičnijih prijemnika. Prvu radiostanicu sam napravio uz njihovu pomoć. Evo, jednu takvu stanicu na ultrakratkim talasima imam ovdje u Malmöu. Sa tom stanicom sam uspostavio meni najdražu vezu, na 70 kilometara udaljenosti. Lično sam je napravio i pozvao, a onda se javila čuvena radioamaterka Mica. Kad je rekla Zrenjanin, ja sam skakao od radosti. Ti si sam napravio aparat, nije da si kupio. Posle sam redovno sam pravio i nadograđivo”.

Socijalna inteligencija

Interes za elektrotehniku nije mogao realizovati kroz obrazovanje. “Želio sam studirati elektrotehniku, ali zbog lošeg vida nisam umeo crtati”. Fakultet koji je izabrao kao alternativu nije imao nikakve veze sa tehničkim naukama. Vođen međunarodnim političkim kontekstom u kojem se nalazi Jugoslavija, odlučuje da se upiše na Arapski i turski jezik i perzijsku književnost na Katedri za orijentalistiku, koja je tada još bila na Filozofskom fakultetu. “U to vrijeme su bili dobri odnosi sa islamskim zemljama, odnosno bili smo u Pokretu nesvrstanih”, pojašnjava Nebojša svoju odluku. “Ali se posle rata pokazalo da mi nije bog stric”.

Prisjeća se kako je položio jedan ispit. “Meni je profesor bio Fehim Bajraktarević, koji je 1928. godine izdao knjigu prevoda Omera Hajjama. Kad sam polagao perzijsku književnost, malo sam glupo odgovorio. Sve sam stihove znao skoro napamet.

Rekao mi je da izrecitujem neke stihove. Ja mu kažem: “Oni, štono umom žalibože rade do vijeka/Muzu vola misleć da će namusti mlijeka”. On je tad bio profesor u penziji. On kaže ‘Hvala, dovoljno je’. Mislio sam da se naljutio, kad ono ja dobio devetku.” Bajraktarević je bio utemeljitelj ove katedre, a u vrijeme Nebojšinog studija još je profesor, iako formalno u penziji. Prije nego što je upisao fakultet, već je govorio francuski jezik koji je učio osam godina u realnoj gimnaziji. Sa osamnaest godina je dobio priliku da ode kod rodice u Belgiju na tri mjeseca gdje će izbrusiti svoj francuski. To će mu iskustvo kasnije koristiti kao turističkom vodiču za francuske grupe u Beogradu. Kao radioamater stiče i dobro znanje engleskog jezika.

Dvije godine fakulteta studira vanredno, istovremeno radeći kao referent u Dugi, industriji boja i lakova. Tu je lako naučio da radi s ljudima, zahvaljujući razvijenoj socijalnoj inteligenciji. “Ljudi su me slušali, a znaš zašto. Kad dođe kompozicija s bojama koje treba istovariti u roku od šest sati, da se ne plati ležarina, ja lepo zasučem rukave, skinem kravatu, istovarimo vagon za tri sata, pišem šest sati, oni idu kući… Nisam se nikad pravio važan pred njima”, objašnjava on kako je zaradio povjerenje radnika. Ali zbog aljkavog odnosa u preduzeću prema papirologiji koju se on trudio precizno voditi, ubrzo daje otkaz. Čašu je prelio jedan rukovodilac koji je tovarni list bacio u kantu za smeće, zajedno sa konzervom od ribe. “Oni su tad na pozicije postavljali narodne heroje, ljude koji su sigurno činili dobre stvari, ali nisu znali voditi firme”, govori on, dodavši da je kasnije mijenjao devize, sve vrijeme kujući plan da napusti zemlju.

Put u jednom smjeru

Po završetku fakulteta vjenčaje se sa tadašnjom djevojkom Maricom iako nema stalnog posla.

“U Švedsku sam otišao iz čistog razočarenja”, navodi on, ističući da nije bio ogorčen na socijalističku Jugoslaviju, nego na svoje rođake koji mu nisu pomogli. Raspituje se o mogućnostima odlaska na Zapad i uskoro mu se posrećilo. Komšije ga povezuju s nekim čovjekom iz Niša koji već živi u Švedskoj, a koji je u Srbiju došao po suprugu. “Znali su da sam zainteresovan, pa su mi rekli za ovog što živi u Švedskoj. On mi je preporučio kad dođem u Švedsku da se samo prijavim na biro rada i onda će me oni smjestiti u neki centar, gde ću čekati posao. Tamo sam bio mesec dana”, kaže on. “To nije bilo kao danas, oni su molili da se dođe gore”. Ekonomija koja se naglo razvijala trebala je novu radnu snagu. Sjeća se da je tada postojao voz za Berlin iz kojeg se moglo presjesti u drugi voz koji je vozio direktno u Malmö. Bila je 1965. godina, on je imao 25 i napokon se sa suprugom otisnuo na putovanje u jednom smjeru.

Sutra: Vrijeme blagostanja

Imaš li zanimljivu iseljeničku priču? Napiši je za Oslobođenje i Moja BiH, i pošalji na: info@mojabih.ba​

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.