Bila je žena tek u srednjim godinama. Vrijeme joj je kosu odavno prošaralo, kao da je poručivalo na tim dlakama boje snijega kako njezinu muku ne smiješ zaboraviti i kako moraš shvatiti svaki antidepresiv koji danas pije. Od ljepote joj je ostala ona duševna, vitku liniju su s godinama i brigama pokrile masne naslage. Jedne noći u uglu sobe pričala mi je kako je na početku svojih tridesetih izgubila čak devet bebica. Da, malih anđela koji je negdje odozgo sve ove godine čuvaju. Silno ih je željela, ali nije im bilo suđeno da se rode. Na vlastitim rukama gledala je još jedan dio svoje duše kako umire, bio je to njen sin. Bebica stara nekih osam mjeseci. Za ljude imala je samo jedno dijete, najstariju kćerku kojoj je jedino bilo suđeno da preživi. Samo ona je znala, da je tamo negdje čeka prava, mala dječija graja dječaka i djevojčica, djelova njene duše za kojima je patila svakog dana. Njene bore i pomalo umorno i blijedo lice govorili su o težini koju nosi na srcu, a krila je svaku svoju muku, kritike roditelja, braće, sestara, muža od svih. Samo ona je znala kako joj je duša umirala svakog dana.
Gledala sam je, zašto ranije o tome nije pričala? Ja bih svaki svoj bol izvrištala da svi čuju, da mi lakše bude. Ona nije. Krila je svoj bol i gomilala ga ono 50-tak kilograma koliko je nekada imala. Spomenuh da ima kćerku. Ona je čista suprotnost. Teški karijerista, otvorenog uma i britkog jezika, ali kako da joj sudite? Zašto? Ona je jedina dobila priliku da živi, da brine o ocu i majci. Imala je odgovornost, nije smjela da ne uspije. Čuvali su je mali anđeli i bodrili, tamo gore se molili za njih. Imale su snage, mogle su sve ono što su i najstručniji rekli da nije moguće.
Oni za koje nikada niste čuli, kojima se nikada niste zagledali duboko u oči, pisali su najhrabrije i najteže priče, a mi novinari jurimo za pričom. Nema potrebe, priče su tu, vaši očevi, majke, komšije, prijatelji…
Piše: Anisa Mahmutović