– Marija, znaš li ti tko ide u crkvu?- upitah svoju četverogodišnju nećakinju dok smo prolazeći pored crkve vozili se prema igraonici.
– Znam, katolički- odgovori ona k'o iz topa, na što je ispravih da se ne kaže katolički, nego katolici.
– Dobro, a znaš li tko ide u džamiju?- zagolicah joj maštu.
– Naravno, da znam. Ljudi- odgovori ona i ušuti me sve do odredišta.
Sarajevo, 2009. godina.
Ja, iz malene sredine tek se doselio na studij u veliki grad, meni ne toliko poznat. Izgubljen, uplašen, nesiguran odlučih otići do pekare da kupim sebi kruh, da mogu namazati paštete, jer gladan sam a nema mame da spremi ručak, večeru. Nego, sve moram sam.
Stojim ispred pekare i prozivam mamu da me nazove, onako pravo studentski, štedljivo. Da svaku marku koju nadoplatim na račun sačuvam što duže mogu, da je pitam što ću tražiti u pekari- hljeb ili kruh.
A, osjećaj da ću nekoga povrijediti ako kažem kruh, umjesto hljeb sam izbjegao tako što sam tražio tepsijaš. I pojeo ga isti dan.
I njega i paštetu i paradajz salatu.
A jeo sam i baklavu.
Prvi put kod Minke i Bajre.
Za Bajram.
S njima i njihovom djecom.
Ništa im nisam donio, jer su me iznenadili s pozivom, a ostavio sam im sebe zauvijek.
I zapravo, to je Bajram, ako mene pitate.
Ruke prazne reklamnih plastičnih vrećica iz najbliže trgovine pune kupljenih stvari pročitanih s papira, a srce puno priča za ispričati, onako napamet. Bez ikakvih papira i podsjetnika.
Bajram su i godine. U jedanaest godina promijenjene adrese stanovanja, radne knjižice umjesto indexa i kruh iz pekare. Tepsijaš, nanin ili polubijeli, svejedno. Samo da si sit ti i ljudi oko tebe, ma kako god ga zvao.
Bajram su i ljudi.
Koji ti otvarajući vrata od svoje kuće zapravo otvore svoje srce, da biraš najudobniju fotelju njihovih klijetki i pretklijetki na koju ćeš sjesti da im budeš što bliži.
A, ti se parkiraš tu i ne mrdaš nigdje.
Ovog Bajrama parkirajte se tamo gdje trebate, gdje ste najsigurniji. Bočno, u rikverc- kako god, samo da ste blizu onome tko vam je u životu napravio mjesta.
Nazovite mamu, tatu, nekoga s kime niste dugo razgovarali ili nekoga tko je daleko otišao, a zauvijek ostavio sebe ovdje. Nazovite ih samo da im čujete glas i da im čestitate Bajram, iako vam sve skinulo s računa.
Jer, život će vam nadoplatiti to puno više nego što vam može stati na račun. A, da će biti iznenadnih poziva- bit će.
Danas na Bajram jedite i paštetu i baklavu, paradajz salatu i pozovite nekoga da vam navrati. Iznenada.
Makar i praznih ruku došao, sigurno će od vas otići punog srca i očiju. A, vjerujem i stomaka.
Idite u igraonicu, vozajte se kraj crkve, džamije, pričajte s djedovima i bakama, idite u pekaru, roditeljima i prijateljima pokažite index, radnu knjižicu.
Pokažite sebe.
Budite ljudi.
Iskreni, baš poput dječjih odgovora.
I ne bojte se sebe dok šutite.
Jer, zapravo tad najviše govorite.
I u pekari naručite ono što vam se jede, ma kako god to zvali.
Bajram Šerif Mubarek Olsun.
Preuzeo sa bloga: Piso J