Prije nekoliko godina sam dobila poziv u redakciju s molbom za pomoć djeci koje je mama ostavila i otišla u Njemačku. Rečeno mi je da žive sami i da ih otac ne želi, te da nemaju nikakve uslove za život. Dobila sam i fotografije koje potvrđuju priču.
Razgovaram sa tadašnjom šeficom, koja odlučuje da zajedno krenemo u Mihatoviće. Zaista nađemo u izbjegličkom centru dvoje djece, sami, komšinicu koja navodno “brine” o njima. Šefica je bila mudrija, odlučuje sve ispitati u socijalnoj službi, gospođa komšinica joj je bila sumnjiva. Malom pretragom na internetu pronađemo da je to treći apel za pomoć.Ttražilo se za karcinom, za hranu i ovog puta za djecu komšinice koja je u Njemačkoj. U razgovoru s majkom djece saznamo da ona šalje novac kćerci koja u tome trenutku ima 14 godina, ali da ona ne želi ocu koji ih prihvata i pokušava preko socijalnog da dođe do starateljstva.
Priča je završena tako što je istog dana osmogodišnji sin zahvaljujući službi za socijalni rad smješten kod oca, a djevojčica je tada željela ostati u istom kampu. Nakon toga uslijedio je pakao. Komšinica i njena kćerka su našoj redakciji slale prijeteće poruke, zvale kako bi izvršile pritisak da se priča o lažnom apelu i “groznom” ocu ne objavi. Naravno da je objavljena. Policija je zabilježila sve ono kroz šta smo tih dana prolazili.
Tada sam shvatila da su apeli za pomoć ozbiljna koska, ako se povedemo emocijama. Ako objavimo samo ono što zateknemo na terenu jer priču prati uglavnom stanje da porodice žive u užasnim uslovima, djeca su uglavnom gladna, a neko u porodici bolestan.
Na djecu svi reagujemo, povedemo se za činjenicom da im treba pomoć. Institucije nam potvrde da je riječ o porodicama u stanju socijalne potrebe. Tada nastupa fleš i tražimo pomoć ljudi, a onda nas bombardiraju pozadinske informacije. Eh, te niko ne traži dok ne prođe neko iskustvo varljivih apela. Prava priča bi bila kada bi prvo tražili preko institucija pomoć za djecu, ali rijetko to uradimo. Novinari su samo ljudi. Pričaju ono što vide na terenu. Tu greške nema.
Pričati o “profesionalizmu” u trenutku kada vam mobitel zvoni 300 puta, dobijate milion poruka o priči koju ste plasirali na osnovu činjenica koje ste vidjeli svojim očima je u najmanju ruku bez ikakve kolegijalne odgovornosti.
Ako se niste sreli s dječijim siromaštvom, prvi bili na terenu i vidjeli suze na malenim obrazima, šutite molim vas. Nikome od nas tada nije ni u malom mozgu šetnja po gradovima i selima i ispitivanje o životu nečijem. Tome nas samo iskustvo nauči i to kako? Zato što sve češće imamo apele s kojima niste sigurni, kome i kako pomoći?
Najveći pritisak treba izvršiti na institucije socijalnog rada, da li se radilo o zaštiti djece, starih, bolesnih ili o nečemu trećem. Ukoliko socijalno, ne može pomoći, prevazilazi zakonske okvire, a to je kada su skupa liječenja ili neko nema kuću/stan, eh tu bi trebali nastupiti mediji koji će potražiti vašu pomoć.
Piše: Anisa Mahmutović