Piše: Vedada Šećerbajtarević
U selu Rabrani u općini Neum, nedavno je građevinska inspekcija zapečatila Tucakovića džamiju. Razlog je, kako su utvrdili inspektori, bespravno postavljena munara.
Općinske vlasti navode da je molitveni prostor uknjižen, ali da sve što se naknadno gradilo nema potrebne dozvole. Zato je načelnik Dragan Jurković zaprijetio i rušenjem. S druge strane, mještani i predstavnici Islamske zajednice tvrde da to neće dopustiti. Kažu da uprkos višegodišnjim nastojanjima, zbog administrativnih i političkih opstrukcija, nisu uspjeli dobiti potrebne dozvole za nadogradnju.
Selo Rabrani udaljeno je oko 30 kilometara od Neuma i jedino je mjesto u kojem vjernici sa područja ove općine i turisti mogu obaviti molitvu u džamiji.
Džamija je porušena u ratu, ali je obnovljena 2000. godine. Prije tri godine počelo je proširenje sadržaja. Izgradnja munare, abdesthane…. Sve su to radili vjernici, vlastitim sredstvima i donacijama. Za to vrijeme Općina je slala timove inspektora.
Priča iz Neuma zamalo nas je uvjerila da su i skoro 30 godina nakon završetka rata, vjerski objekti prepreka suživotu u BiH. Ipak, brojni primjeri pokazuju nam da nije tako.
Jer iz godine u godinu Bošnjaci, Srbi i Hrvati pomagali su jedni drugima pri gradnji novih ili obnovi u ratu porušenih bogomolja.
Najsvježiji je primjer iz Zenice.
Početkom ove godine u naselju Gradišće završena je obnova pravoslavne kapelice. U prikupljanju potrebnih sredstava su učestvovali svi vjerski lideri iz Zenice, a omladina iz Odbora za međureligijsku saradnju je pomagala radnicima da očiste prostor oko kapele koja je bila zarasla u šiblje i drveće.
PRIMJERI VJERSKOG SUŽIVOTA ŠIROM BIH
Veliku pažnju regionalnih medija u jesen prošle godine izazvala je informacija da je Bošnjak Husein Smajić iz Bugojna, na vlastitoj zemlji, svojim novcem, izgradio katoličku crkvu. I to još u izbornoj godini, dok su nas sa svih strana uvjeravali da se ovdje ne može zajedno živjeti.
Husein je ranije na toj lokaciji pronašao ostatke srednjovjekovne crkve i odmah je znao šta treba da uradi.
Novu crkvu je nazvao “Crkvom mira, ljubavi i poštovanja” i objasnio da ju je izgradio “za ljubav jedinstva” u Bosni i Hercegovini.
Samo nekoliko sedmica ranije, u Mandinom Selu kod Tomislavgrada, otvorena je džamija čiju su gradnju pomogle i komšije Hrvati. Tada je predsjednik Vlade Livanjskog kantona Ivan Vukadin rekao da je ponosan što Bošnjaci u selu, koje je većinski katoličko otvaraju džamiju i da je sretan jer su upravo Bošnjaci iz sela učestvovali u obnovi katoličke kapele.
Srbi, Hrvati i Bošnjaci u Tomislavgradu su zajedno gradili i pravoslavnu kapelicu.
Nisu samo ovi gradovi primjeri dobrog vjerskog suživota. Srbi iz naselja Rječica, koje se nalazi na međuentitetskoj liniji između Doboja i Maglaja, obnovili su prije nekoliko godina mjesnu crkvu. Među donatorima su bili i Bošnjaci iz Rječice, koji nisu zaboravili da su im upravo komšije Srbi pomogli da 1991. godine u selu izgrade džamiju.
U još jednom maglajskom naselju, Gornji Rakovac 2019. godine je otvorena novosagrađena crkva Rođenja Presvete Bogorodice, za koju su novac donirale i komšije Bošnjaci. Na tome im je posebno bio zahvalan protonamjesnik Vladimir Kukić, paroh maglajske parohije.
SERGIJA U DŽAMIJI ZA CRKVE I KAPELICE
Tuzla je oduvijek bila poznata po toleranciji. Ali najbolji je primjer iz naselja Donja Obodnica gdje su stanovnici nerijetko organizirali sergije petkom u džamiji, kako bi pomogli komšijama druge vjere da izgrade svoje vjerske objekte.
Kada je Papa Ivan Pavao II, posjetio našu zemlju 1997. godine, blagoslovio je i kamen temeljac koji je kasnije ugrađen u temelje župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije na Husinu kod Tuzle. Gradnja crkve počela je u ljeto 2013. godine, a među brojnim donatorima bili su i Bošnjaci iz Cerika.
Selo Baljvine, kod Mrkonjić Grada, primjer je dobrog suživota. Svi stanovnici su zajedno skupljali novac da se izgrade i crkva i džamija. Čak je Islamska zajednica poklonila zemljište za izgradnju crkve.
Srbi i Bošnjaci su zajedničkim snagama obnavljali i džamiju u selu Potkalinje, koje se nalazi između opština Bosanska Krupa i Krupa na Uni. Nisu pomagali samo novcem, već su zajedno učestovali i u građevinskim radovima.
Uprkos izjavama pojedinih domaćih političara, da je suživot u BiH nemoguć, ovi nam primjeri pokazuju da to nije tako. Mir i sloga su mogući. Osim kada politika umiješa svoje prste.
Jer, pomoć komšijama je generacijama unazad dokaz dobrote bh.čovjeka. I pokazatelj da za ovu zemlju još ima nade.