Piše: Vesna Rajnović, analiziraj.ba
Bez okusa je, boje i mirisa, a bez nje nema života, bar ne onakvog kakav poznajemo. Voda je na mnoge načine neobična. Kad je vruća, primjerice, zamrzne se brže nego kad je hladna. Nije li to čudno? U sibirskoj tundri pokrajine Sakha u blizini grada Yakutska ili malo dalje u selu Oymyakon, dakle, u najhladnijem naseljenom dijelu svijeta gdje je izmjereno i minus sedamdeset stupnjeva Celzija, tek će se nekoliko kapljica pune šalice vruće vode bačene u zrak proliti po zemlji, sve ostalo pretvorit će se u snježni oblak.
Ljudi koji tamo žive, hranu ne drže u hladnjacima zato da bi ju rashladili, nego da bi ju ugrijali na tri do osam stupnjeva Celzija, koliko je uobičajena temperatura unutar hladnjaka. Tako spriječe njeno zamrzavanje. Da u ovom dalekoistočnom dijelu Sibira nekome padne na pamet prošetati gol, u samo nekoliko minuta smrznuo bi se do smrti. Pa iako je voda na mnoge načine svakodnevno prisutna u našim životima, često nismo svjesni da o njoj ovisi i sama mogućnost života.
Temelj postojanja
Dvadeset i sedam stoljeća prije nas, Tales, jedan od sedmorice drevnih mudraca staroga vijeka, u gradu Miletu na zapadnoj obali Male Azije govorio je kako je voda temelj postojanja svega. Razmišljajući o naravi svijeta, primijetio je da se čovjek, kao i ostala bića, rađa, neko vrijeme živi postepeno propadajući i na kraju neminovno umire. Zato ga je zanimalo ima li, mimo prolaznosti i promjene, ičeg neprolaznog i vječnog što bi omogućavalo postojanje svim bićima. Ako baš ništa ne može nastati iz ničega (jer otkud bi, kako i zašto iz ničega nastalo nešto), u osnovi svega mora da je voda, zaključuje, budući da ona niti nastaje, niti propada, ne smanjuje se, niti se povećava, već mijenjajući stanja vazda traje.
Stoljeća su prolazila, a Talesove riječi blijedile u ljudskom sjećanju. Sad stoje pred nama, ljudima dvadeset i prvog stoljeća još jednom svjedočeći veličanstvenosti antičkog poimanja svijeta i života. Suvremena nas znanost, naime, uči kako je količina vode na našoj planeti nepromjenjiva i da je baš svaka pojedinačna molekula vode koja danas postoji u prirodi, tu bila i prije više stotina milijuna godina. Niti jedna jedina nije nastala niti nestala. To znači da je voda koja je danas sastavni dio našeg tijela, nekad davno možda sačinjavala kakvu bakteriju, ocean ili dinosaura.
Najčešće teče, ponekad se uslijed zime ledi, a stalno isparava zbog sunčeve topline, dižući se u Zemljinu atmosferu gdje se kondenzira pa ponovno u obliku kiše, snijega, tuče i ostalih oborina vraća na Zemlju. Voda nam je neophodna za preživljavanje te bismo bez nje umrli od dehidracije već nakon nekoliko dana budući da je svakog dana znojenjem, disanjem, mokrenjem i putem fekalija izgubimo između dvije i tri litre pa ju pijenjem moramo nadoknaditi. Potrebna nam je jer kemijske reakcije i procesi našeg organizma ovise o njoj pa bi nas gubitak od samo dvanaest posto vode doveo u stanje šoka ili čak kome. To da je više od šezdeset posto našeg tijela voda, teško nam je i zamisliti budući da se doživljavamo mnogo čvršćima no što zaista jesmo. Neki su dijelovi našeg tijela posebno vodenasti, primjerice oko, čije staklasto tijelo sadrži i do 99 posto vode, krv sadrži oko 90 posto, mozak oko 80, a mišićne stanice oko 75 posto vode. Kod nekih je organizama postotak vode još i veći. Čak 96 posto lubenice je voda, a meduze su, primjerice, nevjerojatnih 99 posto voda.
Odakle je došla?
Svaka molekula vode našeg tijela ima isto porijeklo. Sva voda na Zemlji potječe iz asteroida i kometa, što znači da je došla na Zemlju iz svemira. Danas isto tako znamo da vode ima i na Mjesecu, Marsu, Plutonu i većini nebeskih tijela našeg Sunčevog sustava, a gdje god ima vode, moglo bi biti i života. Voda je nužna pretpostavka svih bioloških procesa, čak i kad je riječ o organizmima koji mogu preživjeti stanje dugotrajne dehidracije. Njihov metabolizam, rast i razmnožavanje počinju, naime, tek s ponovnom hidracijom.
No, prema toj istoj omogućiteljici života odnosimo se krajnje neodgovorno. U krajevima izrazitog vodnog bogatstva poput naših, rasipamo pitku vodu na pranje ulica, trgova i automobila, zalijevanje vrtova i slično. Činimo to kao da ne znamo ili nas nije briga da već sada svaki peti čovjek na svijetu živi u području gdje se maksimalno koriste ili su čak premašeni svi obnovljivi kapaciteti vode, a još dvadeset posto svjetskog stanovništva uopće nema pristup pitkoj vodi. Zagađujemo ju pesticidima i umjetnim gnojivima, ispuštamo u nju kanalizaciju, komunalni i industrijski otpad. U Europi nema niti jedne zemlje u kojoj makar u nekim područjima, voda za piće ne sadrži nedopuštenu razinu nitrata, a do nas sve češće dopiru tragični prizori prljavih potoka i rijeka prekrivenih odbačenom plastičnom ambalažom ili nakupina plutajućeg otpada i mikroplastike u oceanima. Kako bismo se tek odnosili prema vodi da nam ne treba?