Političari nas definitivno ne prestaju iznenađivati, i to negativno, iz dana u dan. Ove sedmice to je uradio Mladen Pandurević, ministar komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša gostujući u Klix studiju. Mnoge izjave su bile sporne a jedna od njih je da ga je briga šta kaže i voditeljica Emela Burdžović ali drugi (misleći na građane koji ga plaćaju). Mnogima je zasmetalo njegovo drsko ponašanje, pa i mladima u Kantonu Sarajevo, koji su zatražili njegovu smjenu. Pandurević je, između ostalog, po pitanju isplate subvencija mladima koji nisu dobili potpunu isplatu 2023. godine, rekao da ga je “briga za to”, što je izazvalo reakciju grupe mladih iz KS. O ponašanju ministra Pandurevića, ali i ostalih političara razgovarali smo sa sociologom Seadom Pašićem.
Gospodine Pašiću kako Vi komentarišete ponašanje kantonalnog ministra u Klix studiju?
Njegovo ponašanje je u skladu s njegovom percepcijom o sebi samom. Kad gledate video vi zapravo vidite Buffalo Billa ili generala Custera koji vam govori „ ja sam poseban, ja nisam vi, ja sam sve ono što vi niste, ja sam uspješan i pun postignuća i nemam potrebu da odgovaram nikome a još manje da polažem račune puku, u ovom slučaju pučini, neukom svijetu, odnosno svjetini“. Ta vrsta političke „izuzetnosti“ nije ovdje nova jer je gledamo svaki dan na raznim sjednicama parlamenta BiH ili entitetskih parlamenata. Njegova projekcija samog sebe nam govori da on ne posjeduje suštinu političkog refleksa i uslužne operativnosti, što je politika sama po sebi, nego samo zamišljenu sliku toga. Budući da se politika definira kao briga o opštem dobru on nije političar nego iluzionista. Njegova potreba da se distancira od stanovnika o kojima treba da brine je i ta što ubacuje engleske fraze u govor insistirajući da je on žrtva politike jer je morao da izađe iz svoje udobnosti(comfort) da bi služio stanovnicima ovoga političkog entiteta, odnosno kantona Sarajevo. Njegov neverbalni jezik je toliko agresivan da sam očekivao pravi fizički obračun jer se voditeljica usudila da postavi neka neugodna pitanja. Takva pitanja se ne postavljaju nikome ko smatra da je iznad puka a pogotovo kad je televizijski utvrđeno da je on bogom dani velikan koji nije dat nego zadat u svojoj postojanosti i svi ga moramo prepoznati te ga obožavati kao ultimativno postignuće svemira.
Kako komentarišete da mu je populistička priča da ga finansiraju građani, da mu je mala plata od 3600 KM, i da ga ne zanima mišljenje građana?
Mislim da on već sada ide u kampanju jer nije biran nego postavljen i kao takav ima manjak legitimiteta odnosno nema političku podršku za to što radi, odnosno ne radi. Uzima recepturu iz priručnika elitističkog populizma, kao što radi Musk, Trump, Orban a naročito Vučič kada govori članovima svoje partije da oni ne bi bili niko i ništa da nema njega. Ovaj amalgam elite i populizma je bez sumnje najgori u svjetskoj političkoj historiji jer se odlikuje blatantnim lažima, izvrnutom percepcijom i poluistinom, nedostakom skrupula, agresivnom komunikacijom, prezirom prema ljudima i institucijama i stalnim isticanjem sebe kao spasioca. Julije Cezar je klasičan primjer toga stava.
Ovakve i slične profile ljudi možemo i dalje očekivati od nedefinisanih političkih stranaka koje su tu ne da isporučuju ono što od njih narod traži nego ono što je ideološka potka i supstrat partije u ovom slučaju Ništa. Samo velim – „Ne možeš istovremeno biti i socijalista i liberal“. Ili si jedno ili drugo. Naši ljudi ne znaju o tome ništa pa postaju opsjenari koji vjeruju u vlastitu propagandu i sliku o sebi. Kada minimizira svoju ogromnu platu on želi da kaže“ ja toliko radim i to za kikiriki a vi se usuđujete napadati moju personu koja je intaktna i savršena“ „Treba da mi odate priznanje i medalju časti , i da napravite dva spomenika samo na pomen moje veličine koja odiše čvrstinom i grandioznošću“ Ja sam žrtva barbarizma svjetine te „stoke jedne grdne“ koja ne prepoznaje moj doprinos i još se usuđuje nešto pitati samo da mi javno našteti. Njemu racionalne skale vrijednosti ne znače ništa jer smatra da to što ima četiri puta veću platu od prosjeka nije bitno jer on zaslužuje 40 puta više da bi nadoknadio svoj comfort iz kojeg je došao da bi služio stanovništvo kantona i brinuo da ne umiru od epidemija, bruceloze i ostalih endemskih barbarizama koji postoje samo u Bosni.
Je li on jedini koji se ovako ponaša prema onima koji ga finansiraju ili je on samo jedan u nizu?
Nije jedini bez ikakvih skrupula. Postoji čitava plejada njih koji se i ne sakrivaju nego javno, pred kamerama, uživaju u svojim dosjetkama misleći da što su vulgarniji i besprizorniji tako bliži narodu jer oni su narodni ljudi a mi znam kakav je narod, vulgaran , podal, osvetoljubiv, nepismen i uživa u tome. Većina tih likova je u našem horizontu već 30 godina i vidim da nemaju namjeru da se sklone, naprotiv. Njihov reprezentant i uzdanica je Nikola Špirić, predsjedavajući Doma Naroda BiH, koji je davno zaslužio penziju ali eto još uvijek radosno sprječava svaki pokušaj progresa Bosne i Hercegovine. Zanimljiva je psihološka struktura ovakvih tipova koju mogu karakterizirati kao autoritarnu. Ljude koji su ispod njega kinji, maltretira, ponižava a kad se nađe u poziciji da odgovara onom iznad sebe postaje udvoran, susretljiv, previše ljubazan i ultrakooperativan. Nadam se da čitaoci mogu prepoznati bar dvije figure iz sadašnjice.
Kako je društvo došlo do tog nivoa da mu je prihvatljivo ovakvo ponašanje političara?
Naš politički sistem ne poznaje institut prijevremenih ili vanrednih izbora pa kad brat zasjedne onda to ide u infinitum i to bez posljedica, osim kada policija hapsi kao u slučaju ministra Pandurevića koji je položaj dobio zahvaljujući aretaciji svog prethodnika. Mi ne poznajemo institut političke niti moralne odgovornosti. To je posljedica onoga što ti tzv. političari( oni su političari po zvanju a ne po zanimanju) ne odgovaraju nikome osim svojoj partiji. Ako išta spasi ljude u BiH to će biti osjećaj stida kojim bi političari trebali da se legitimišu jer ispod stida ne postoji ništa osim animalizma, odnosno poživotinjenja koje je toliko drago populistima jer su sila, moć i agresija sve a ostale stvari poput suosjećanja, vladavine prava, društvene ravnoteže, uviđavnosti, kulture, pismenosti, tolerancije i intelektualizma se označavaju i doživljavaju kao slabost.
Ergo: ovakve persone će vladati i modelirati naš život dokle god im to dopušta njihova izborna baza koja smatra da sve što „naši“rade je opravdano da bi se zaštitio“naš jadni narod“. U svim ultranacionalističkim zajednicama je ovakvo stanje i to stanje pomračenosti uma gdje ne postoje racionalna ili pragmatična rješenja. Sve se mora uviti u ideološku foliju nacije i određujuće religije. Zato mi nismo društvo nego labav skup tri nacionalne zadruge koje će dogledno nestati jer su ekskluzivne a ne inkluzivne. Onoga trena kad glasač postane birač i kada se čovjek pojedinac odmakne od ideoloških kolektivističkih interesa tada nastaje napredak a u ovakvoj maloj zemlju poput naše to bi bio meteorski progres.