Podsjećamo na već kultni odlomak iz knjige “Nacionalizam ili demokracija”profesora Milana Kangrge (1923 – 2008). Budite slobodni da čitajući tekst razmišljate o ponašanju vlastite nacije
Pisao: Milan Kangrga
Patriotizam je – usprkos tome što „lijepo zvuči“ na prvi pogled – ipak jedna bitno egocentrična pozicija. Zašto? Upravo zato što već u njegovu pojmu (bitnom određenju!) leži nepoštovanje čovjeka kao čovjeka, pa se poput nacionalizma svodi na puku biologijsku (da ne kažemo „zoologijsku“!) osnovu i bitnu orijentaciju.
NACIONALIST JE PRIMITIVNA EGZISTENCIJA
Nacionalist i nacionalizam (pa kao što vidimo i patriotizam) ostaju i zastaju u predvorju ili na pragu povijesnog i ljudskoga, pa u sebi ne sadrže nikakvih istinskih humanih vrijednosti, nego su naprotiv antipod ljudskoga.
Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija.
Ako je dakle duh ono opće i zajedničko, onda je nacionalizam kao takav upravo – anti-duh, jer svoju (nacionalnu) posebnost, odnosno svoj partikularitet podiže na nivo principa (dakle: općosti). A to je prema klasičnoj njemačkoj filozofiji – koja je tragala za korijenom zla (tzv. radikalnog zla) prava bit – zla, koja i jeste to podizanje partikulariteta na nivo principa (to je ono: ja, pa ja, i nitko i ništa drugo!). Zato i utoliko nacionalizam i jeste to – zlo, koje ne spaja nego razdvaja ljude, jer ih negira u njihovoj pravoj biti – čovječnosti.
A tu leži sva strahota te neljudskosti koja nije dozrela do humanoga, pa u samoj sebi njeguje taj pakao razdiruće unutrašnjosti ili razdrte svijesti, koja nikako da prodre do svoje samosvijesti kao slobode u sebi samoj! Jer, sloboda počinje u vlastitoj oblikovanoj unutrašnjosti, da bi se mogla potvrditi i u objektivnom životu s drugima kao zreli plod rada na samome sebi. Bez toga i dalje raste i cvjeta – zverinjak u nama i oko nas! Sloboda je ostala pred vratima puke nereflektirane samovolje. Ona se ovdje zove – nacionalizam.
No, pri svemu tome, ipak mi „vrag nije dao mira“, pa sam jednom svojem interviewu dao naslov „Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek“. A to bi se dakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina… i… Jer, čovjek je rod, a svi Hrvati, Srbi, Englezi, Nijemci… jesu i ostaju sami po sebi na nivou – vrste: genus proximum i differentia specifica. Šteta je samo u tome što svi nacionalsiti bilo koje „fele“ ne znaju logiku, pa se uvijek malo „zbunjuju“ pritom, i gledaju oko sebe, koga da malo, je li… ovaj, jer nije „naš“!
Ipak, dobro je podsjetiti se jedne historijski relevantne činjenice tome u prilog: Već je starogrčki najveći filozof Starog vijeka Aristotel četiri stoljeća prije naše ere, ujedno kao osnivač logike, ukazao na tu distinkciju. A ta se distinkcija opet posve logički pojavljuje i u njegovoj Nikomahovoj etici, u kojoj se već na samom početku postavlja ono bitno pitanje, na koje svaki „nacionalistički um“ nema pravog odgovora, pa ga – ako ikada i ikako uopće misli – hotimice zaobilazi, bojeći ga se kao „vrag tamjana“, naime pitanje o čovjeku.
Govoreći o tome kako je samo po sebi razumljivo da je cilj u djelovanju i radu jednog postolara pravljenje dobrih cipela, brodograditelja da napravi dobar brod, graditelja da napravi dobru kuću, gitaraša da dobro svira gitaru itd, ali se pritom ipak mora pitati: A šta je sa čovjekom?! Naime, može se biti dobar postolar, graditelj, lječnik, gitaraš…, a da još nismo postavili pitanje: Da li su dobri i kao ljudi time što su dobri u „svojoj struci“? Aristotelu je ovdje stalo do toga da pokaže kako i čovjek kao takav ima i treba da ima „svoj cilj“, to jest da bude dobar čovjek, pored svih onih navedenih i drugih posebnih dobrih atributa, koji ga ipak još ne moraju kvalificirati kao dobrog čovjeka, a dovoljno bi bilo reći: čovjeka!
Ostatak teksta pročitajte na zurnal.info