U poplavi ispodprosječnosti, prepisivačke djelatnosti, menadžerstva koje je važnije od književnosti, vjerskih tekstova sa patriotskim nabojem, „Proždiranje“ je osvježenje u ovim sumornim vremenima u kojima ima više pisaca nego čitalaca
Književni prikaz romana „Proždiranje“, autora Almira Alića
(Eurografika, Zvornik, 2022.)
Nedavna promocija romana „Proždiranje“, upriličena u Ateljeu Ismeta Mujezinovića u Tuzli, izazvala je veliki interes prisutne publike, dijelom zbog neortodoksnog pristupa autora u promovisanju svog novog naslova, ali i zbog odličnog vizuelnog rješenja knjige. Svjedočim da je to bila tek uvertira u jednistveni ugođaj čitanja novog Alićevog rukopisa.
Roman „Proždiranje“ zapravo i nema glavnog lika, ili je bolje reći da je sarajevska porodica ravnopravno glavni lik ovog teksta koji otvara glava, s čela stola, unutar vlastitog monologa i promišljanja o svemu.
Na početku, dok još nismo sasvim ušli u naraciju možemo pomisliti da smo svi mi pomalo likovi iz ove priče, s tim što su jedni prozvani, a drugi prozivaju. Kako čitanje odmiče, bude jasnije da oni koji su prozvani možda i neće čitati jedan ovakav tekst ili ako i budu, slijepi i gluhi, neće prepoznati vlastiti odraz u ogledalu.
Rijetko ko jasno i precizno promišlja zamućenu stvarnost kao Alićeva glava porodice, uzorni profesor i porodični čovjek. O braku se vazda ima šta i o čemu, a brak je, kako on kaže: ugovor, a ugovor podrazumijeva neka prava i brojne obaveze. Od porodične priče, do traktata o tome gdje smo, šta smo i u šta smo se pretvorili, vješto zapaža umorni sredovječnjak koji bijeg nalazi u ironiji i humoru, spašavajući se tako od životnog ludila.
Autor ritmično mijenja perspektivu, ali ne i način pričanja, igra se sa sobom i sve svoje dovodi pod lupu. U jednom momentu je to duboko ironizirana priča umornih ljudi koje je život samljeo, ali se oni, mada pomireni sa sobom, i dalje opiru i ne pristaju…
„Proždiranje“ je knjiga koju obavezno treba pročitati, mada sam siguran da će biti dosta onih koji se neće „složiti“ s porukama koje ona šalje, ali velike knjige se i ne pišu radi opšteg društvenog konsensuza, tako da sam siguran da je autor toga potpuno svjestan i da ništa nije uradio slučajno.
„Proždiranje“ je proces, ali se čini i da je gotova stvar i da smo mi kao društvo i pojedinci već svareni.
Alić detektuje i bilježi, umoran od vlastitih zabluda, poražen i prepušten toj stihiji da ga nosi gdje god joj je volja. Duhovitost je lijek, a zadržavanje optimizma rijetka vrlina. Objašnjenje je donekle ponuđeno u tekstu i ono podsjeća da se zbog Nadrealista očekivalo da svaki Bosanac mora biti duhovit. Svoju neozbiljnost Almirov lik krajnje ozbiljno shvata.
Tekst koji će vam pouzdano izmamiti osmijeh, a ponegdje i glasan smijeh. Pametno, mudro, duhovito…
U poplavi ispodprosječnosti, prepisivačke djelatnosti, menadžerstva koje je važnije od književnosti, vjerskih tekstova sa patriotskim nabojem, „Proždiranje“ je osvježenje u ovim sumornim vremenima u kojima ima više pisaca nego čitalaca.
Preporučujem na čitanje onima koji su spremni na seciranje, kritiku, ismijavanje, a na odustajanje armiji ispisivača sistema, vrijednosti i citiranja tuđih misli i filozofija, takvi će se nad ovom knjigom zgražavati i brzo odustati od čitanja.
*
Ljubav pere prozore na zidovima naših oronulih kuća, promišlja sin, netom stigao iz Berlina na porodični ručak. Otac, majka, kćer, sin… naizmjenično mijenjaju se perspektive i uklapaju kockice u romanesknu strukturu u kojoj svaki slijed serviranog jela predstavlja novo poglavlje knjige.
Živimo u laži… Neprestano obmanjujemo sebe i druge… Sin aktuelnu sarajevsku realnost vješto razlaže, ukazujući nam definiciono područje sveprisutnog mediokretizma. Razmišljati izvan kutije ograničene Sarajevskom ublehom: Alaha mi, Nema teorije, Tocare, Željo i Sarajevo…
Glava porodice secira samu sebe, k’o studenti onu žabu, pa u jednom momentu podsjeća: Takva je moja stranka. Na izbornim plakatima spominjemo 22. vijek, a baštinimo politiku uhoda i svilenog gajtana.
Autor iznova ruši tabue, propituje, analizira, slika tugu i duboku nesreću, na svoj način. Kroz prizmu jedne neobično obične porodice, nemilosrdno rovari nesvjestan šta sve može iskopati…
Alić je kao autor drugačiji, pa je i ova knjiga njegov osobeni pečat koji se u velikoj mjeri razlikuje od onoga što nam serviraju kao vrijednost i literaturu. Treba imati i stomak za čitanje „Proždiranja“, jer to je pogled u ogledalo raščupanih, nenaspavanih, zbunjenih, sa tamnim podočnjacima…
Tajna dugog braka je u tome da se nikad ne razvedeš, mudro savjetuje glava porodice.
Kompleksni porodični odnosi prikazani su vrlo vjerno, brutalno, bez trunke šminke i lažnih osmijeha.
Negdje unutar ovog teksta bi pouzdano trebalo pozvati onu Tolstojevu misao o sretnim i nesretnim porodicama, onu koja se citira po društvenim mrežama i to uglavnom od onih koji kopiraju i zalijepe. Onih koji nemaju vremena za knjige jer život prolazi i ne pita šta si danas pročitao, ali je važno šta si jeo, gdje i s kim „opalio selfie“…
Tajne se otkrivaju po stranicu, po kupusnu lisku, kompleksno i šokantno, što bi Šrek rekao: Org je kao luk, nije običan, ima slojeve i od njega ponekad idu suze na oči.
Slojeve života rijetko ko otkrije, slojeve pisanja dobre književnosti isto tako, a svi jednako prožive život, dok poneki pri tome napišu podosta knjiga.
Zato ovo nije još jedna knjiga u moru prosječnosti, istih rukopisa i izhanđalih floskula. „Proždiranje“ bi u kulturno uređenom društvu bio veliki književni događaj, a ovdje će se utopiti u sveprisutnu močvaru, jer mi jesmo kreirali i učestvovali u svemu čega se danas ježimo, ako ničim drugim onda svojim nečinjenjem.
Neposredno prije Glavnog jela, Alićev lik kaže: Nekad sam bio veći od Trebevića. A sad sam tek tiha izmaglica sazdana od sjećanja, sarajevskog smoga i vrele pare iz majčine tarhane. A onda poentira: Kad isključiš struju, današnji svijet ne postoji…
Autor romana nemilosrdno šiba svoje likove tjerajući ih još korak dalje da pokažu tužno lice iza osmijeha, razočarenje iza humora, propast iza porodične idile, neprilagođavanje u vrijeme kada prilagoditi se i plivati znači preživjeti, biti uspješan i dio sistema.
Nacionalizam je jeftina utjeha koju država nudi sirotinji. Bježi i ne okreći se sine… sve to poručuje deziluzionirani otac zbunjenom djetetu.
I dok na drušvenim mrežama bilježe kako ne prolazi život nego, eto, mi prolazimo, kako ne teče rijeka, nego voda, kao da je rijeka neštoštobašvolidastoji, dok ruše zidove koji još nisu ni dovršeni, sprdaju se sa znanjem kojeg nikad nisu ni imali, ovaj namjerni prolaznik dovršava tekst Almira Alića, trpa u usta hurmašice i tačno zna kako se osjeća lik kojem ljubomorni muž prijeti da će mu zdrobiti obje noge ako mu se još jednom približi ženi. Zato i nije potrebno lično iskustvo nego godine života koje donose gomilu nepotrebnog znanja koje vam samo komplikuje, a ništa ne rješava.
Da bi sa uspjehom čitali Almirove knjige zaista je potrebno pristojno opšte predznanje, jer ovaj autor nikome ne povlađuje i nikoga ne štedi.
Da bi se šalio na račun braka moraš poznavati sve njegove suptilne nijanse, da bi usvojeno znanje popravljao i okretao naopako prvo bi morao da ga naučiš, da poznaješ materiju pa tek onda da se igraš s tim kako to rade online jurišnici pokušavajući srušiti sve što nisu ni gradili…
Ono što je u početku djelovalo kao idilični porodični ručak pretvori se u porculanski tanjir koji je pao na pločice. Ostaju krhotine ljudskih likova i produkti svih naših proždiranja. No, u ovoj knjizi je važnije kako je napisana, a nije nevažno ni šta se sve tu događa.
I ako ćemo pravo ne raspada se samo porodica, raspadamo se i mi koji mislimo da smo već rasuti i da nema kud dalje. Život se osmijehne i kaže: sad ćeš da vidiš kako malo znaš…
Do kraja ti naslov postane blizak i vidiš da baš dobro stoji uz ovaj tekst, i da nema nikakve potrebe da pitaš: zašto „Proždiranje“?
Mogao bih eventualnu simboliku i poređenja u romanu, tipa štajepisachtiodakaže nabrajati i nabrajati; jer ima se šta i ima o čemu, ima višeslojnost i priču iza priče, ali uvijek mi je draže ostaviti malo magije da visi nad tekstom pa neka ga svako otkriva po svom. Jer to se sa svakom knjigom i događa, koliko čitamo knjigu, toliko i sebe…
Ima u BH odličnih pisaca i sjajnih knjiga, Almir Alić je od takvih, koju god njegovu knjigu da budete čitali neće vas razočarati. A onda posebno, gotovo počasno mjesto imaju oni sa smislom za humor i ironiju u ova mračna vremena u kojima više ništa nije smiješno.
Porodični skup ili rasulo, golub i vozač tek opranog auta u istoj priči, ali kako je da je, valja nama preko rijeke, koga briga jel’ Drina ili Miljacka Il’…
A porodica o kojoj Almir piše bi mogla biti i harmonično tradicionalna sa svim uzorima da se njome bavio neko drugi… ili da ovaj barem zna svirati harmoniku…
Ovako… šta je tu je… Odlično je…
Autor: Mehmed Đedović