Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Nakon trideset i kusur godina, brak Snežane i Dragana Trkulje iz Šipova okončan je juče u zoru. Ugušen je u krvi. U Snežaninoj krvi. U dnevnoj sobi suprug ju je ubio, tačnije izmasakrirao, sjekirom. Pa je otišao na piće, a potom u policiju, da se prijavi. Jezivo? Jeste. Nečuveno? Nije. Svake godine u BiH, partneri ili bivši partneri ubiju, u prosjeku, deset žena. I šta? Pa, ništa.
piše: Milkica Milojević
Za nekoliko dana i ova će priča potonuti u zaborav. Snežana će postati još jedna, bezimena, brojka u statistici femicida. Nezvaničnoj statistici koja ne služi ničemu.
Navodno, ranije je bilo prijava za porodično nasilje u kući Trkulja. I to je to već viđeno.
Tako je bilo i prošle godine, kada je muškarac, inače pravosnažno osuđen za trgovinu drogom, u Mrčevcima kod Laktaša, nasred ulice živu zapalio svoju bivšu suprugu, jer se usudila da ga ostavi.
Slično je bilo i 2016. godine, kad je, usred Banjaluke, bivši suprug ubio suprugu, jer “nije mogao podnijeti razvod”.
Nakon što je ubio bivšu, izvršio je samoubistvo.
A 2013. godine je sin jednog kontroverznog biznismena u Prijedoru metkom u glavu presudio 23-godišnjoj djevojci, jer ga je ostavila.
Nakon što je ubio bivšu, izvršio je samoubistvo.
Ima toga još.
Jer, od 2015. do kraja 2020. godine, za šest godina dakle, nasilnici su ubili 60 žena, govore podaci nevladinih organizacija. Dakako, nezvanične su ovo statistike, ali moramo im vjerovati. Institucije ne vode zvanične statistike o femicidu.
Ali, smislili su nasilnici još jezivije zločine da se osvete bivšoj. Nije smrt najgora kazna. Kad se ni batine ni psihička tortura ne pokažu kao dobro sredstvo ubjeđivanja, spremni su čak i da pobiju rođenu djecu, samo da bi se osvetili “bezobraznici”, koja se usudila da ih ostavi.
A nju ostave u životu, pa nek živi s tim, ako može!
Ne vjerujete? Zaboravili ste kako je 2015. u Modriči otac ubio svoju trogodišnju kćerkicu, kako bi se osvetio njenoj majci, svojoj bivšoj supruzi. Učinio je to kada mu je Centar za socijalni rad dozvolio da dijete odvede svojoj kući, “jer ima pravo da ga viđa”. I socijalnim radnicima i policiji bio je, što se kaže, od ranije poznat po nasilju u porodici.
Nakon ovog zločina, izvršio je samoubistvo.
A u Bihaću je 2018. otac kuhinjskim nožem izmasakrirao troje svoje dječice od dvije, pet i sedam godina. Supruzi, koja ga je nakon dugogodišnjeg maltretiranja napustila, ostavio je poruku: “Uzeo sam ti djecu, a tebe, ku..o, nikada niko više neće zvati mama’“.
Nakon ovog zločina izvršio je samoubistvo.
I to nije sve. Od 2012. do 2018. godine, za šest godina dakle, u BiH je zabilježeno čak šest ovakvih zločina nad djecom.
Dakle, nasilnici smrtno ozbiljno shvataju onu starinsku zakletvu “dok nas smrt ne rastavi”.
Oni ne dozvoljavaju da budu ostavljeni. Nipošto. Ni po cijenu života. Ni po cijenu života partnerke, koja ih je ostavila, ili samo nagovijestila da će to učiniti. Čak ni po cijenu života rođene djece. I svog života, na kraju.
U mnogo slučajeva oni, nakon zločina, izvrše samoubistvo. Što bi se reklo, “presude sami sebi”. E sad, ako zanemarimo onu bogobojažljivu, po kojoj je samoubistvo grijeh, svaki odrasli čovjek ima pravo da “presudi sam sebi”. I taj izbor treba poštovati.
Ali, ako su već odlučili da završe svoje živote, zašto ubijaju žene i djecu? To, na kraju krajeva, nije čak ni logično. Da je nepravedno, surovo, svirepo… jasno je svakom iole normalnom.
Zašto, onda, pobogu!
Zato da bi kaznili, ponizili, poslali poruku.
Zato jer misle da na to imaju pravo. I to je ključ: i porodičnog nasilja, i nasilja nad ženama, i femicida.
Femicid je, kako objašnjavaju stručnjaci i stručnjakinje, rodno zasnovano ubistvo, motivisano osjećajem nadmoći nad ženama i ubjeđenjem nasilnika da raspolaže životom žene, a time i pravom da je ubije.
I to je ključ nakaradno shvaćenog patrijarhalnog poretka moći. Koji je duboko, duboko ukorjenjen u našem društvu. I u našim glavama.
Hiljadama je godina taj poredak građen, nije lako protiv njega.
Uostalom, prisjetimo se Deset Božjih zapovijesti.
Koja je prva? Ne ubij? Ne, bogami. “Ne ubij” je tek šesta po redu zapovijest. Prije nje se redaju one koje govore da treba poštovati Boga i poredak božji. Sistem dakle.
A šta kaže deseta Božja zapovjed, ona poznata, u skraćenoj verziji, kao “ne poželi ništa tuđe”.
Evo jednog od prevoda cijele desete zapovijesti:
“Ne poželi kuće bližnjega svoga, ne poželi žene bližnjega svoga, ni roba njegova, ni ropkinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!”
Hrišćanski vrhvni kodeks se, dakle, obraća muškarcima, a žena je stavljena u isti koš sa robovima, kućama, magarcima i ostalim imanjem. Kao vlasništvo (muškarca), dakle.
Hrišćnastvo je, uz druge dvije abrahamske religije, oblikovalo svijet u kojem danas živimo.
I ne samo hrišćanstvo, nego i jednako muška, patrijarhalna tradicija.
Kad biste danas rekli da je žena vlasništvo muškarca i da on ima pravo da je ubije, vjerovatno bi vas proglasili ludim. Ali ipak, čak i oni koji se predstavljaju kao slobodoumni, ako čuju da komšija mlati ženu, okrenu glavu i “gledaju svoja posla”. Iako je zakonom jasno propisano da je svako ko sazna za nasilje, dužan da to prijavi.
Čak i oni koji smatraju sebe odgovornim građanima, kad čuju da u kafani muškarac prijeti da će “ubiti kurvu”, odmahnu rukom i kažu “pusti budalu”. I puste budalu, pa budala ubije ženu.
Jer, ne radi se tu o jednoj, dvije, ili statistički 60 “budala”, koje su, šta ja znam, sklone alkoholu, udarene u glavu, bolesno ljubomorne…
Ne, stvar je mnogo ozbiljnija. Radi se o nakrivo nasađenom društvu. O tradiciji po kojoj je muškarac, ipak, glavni. O poretku zasnovanom na nasilju i sklanjanju od nasilnika. O duboko bolesnoj zajednici u kojoj djeca, već u vrtiću i školi, maltretiraju jedni druge, pa to snimaju i hvale se po društvenim mrežama. O sistemu vrijednosti po kojem je sramota biti žrtva, a kul je biti siledžija.
O društvu u kojem niko ne zna imena 12 građana BiH, dobitnika Nobelove nagrade za mir, a svi znaju imena ratnih zločinaca.
Dakle, u ovoj zemlji nasilnici ubijaju žene. I djecu ubijaju da bi se osvetili ženama. I šta? Ništa. Nema naučnih studija na tu temu. Ili bar nisu poznate javnosti. Nema građanskih protesta protiv nasilja. Nema društvene osude. Naprotiv, nasilnicima nerijetko dajemo počasna mjesta na svadbama i slavama. Nema reakcija institucija. Naprotiv, nasilnici, nerijetko, imaju dobre veze u institucijama.
Zakoni o zaštiti od nasilja u porodici u BiH su, kažu, dobri.
Ali, nisu to ni prvi ni posljednji zakoni u ovoj zemlji koje niko ne zarezuje.
I krivično zakonodavstvo je dobro, samo se nekim čudom, nasilnici uvijek izvuku sa minimalnim kaznama. Ili se nagode sa tužilštvom. Ili uopšte ne budu kažnjeni.
Bosna i Hercegovina je među prvima u Evorpi ratifikovala Istanbulsku konvenciju. Ali, BiH je ratifikovala na stotine konvencija, koje se provode na Svetog Nikada.
I tako, nasilnici tjeraju po svome. I tretiraju žene kao svoje robinje, dok ih smrt ne rastavi. Po prinicipu: moja ili ničija! Nikako svoja, to ne biva!
A mi se držimo stare narodne mudrosti zvane “pusti budalu!” I šta? Pa, ništa. Doviđenja, do sljedećeg ubistva! U kojem ćemo, opet, biti saučesnici.
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls