‘Naslovi nacije, podteksti klase’

Povodom predstojećeg bh. izdanja knjige originalnog naslova Headlines of Nation, Subtexts of Class. Working Class Populism and the Return of the Repressed in Neoliberal Europe (New York/London: Berghahn, 2011) predstavljamo Vam intervju sa su-urednikom knjige, Don Kalbom. Radi se o trećem iz serije intervjua sa autoricama/ima i urednicima stručnih knjiga koje se prevode i koje će u izdanju Udruženja Mreža za izgradnju mira biti objavljene 2020. godine. Intervju je napravljen tokom decembra 2019. godine, provela ga je dr. Nejra Nuna Čengić, voditeljica projekta i urednica ove edicije. Prevod intervjua sa engleskog jezika uradila je Nataša Maksimović.

Aktivnost je dio projekta kojeg realizira Udruženje Mreža za izgradnju mira u saradnji sa Mirovnom akademijom. Finansira ga Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), a implementaciju podržava Međunarodna organizacija za migracije (IOM) u sklopu BHRI programa.

‘NASLOVI NACIJE, PODTEKSTI KLASE’

Razgovarala: Nejra Nuna Čengić

——————————————

Don Kalb je profesor socijalne antropologije na Univerzitetu u Bergenu, profesor društvenih nauka i kulturne antropologije na Utreht Univerzitetu u Holandiji. Bio je dugogodišnji saradnik-profesor sociologije i socijalne antropologije na Centralno-evropskom Univerzitetu u Budimpešti. Autor je knjige Expanding Class: Power and Everyday Politics in Industrial Communities, The Netherlands, 1850–1950 (1997) i urednik naslova The Ends of Globalization: Bringing Society Back In (2000), Globalization and Development: Key Issues and Debates (2004)i Critical Junctions: Anthropology and History beyond the Cultural Turn (2005). Pokretač je žurnala Focaal – Journal of Global and Historical Anthropology.

—————————————–

Ograničenja kulturalističkih objašnjenja nacionalizama

Profesore Kalb, knjiga koju prevodimo nudi analizu nacionalizma kroz prizmu koja je usredsređena na klasu. Suprotstavljate ovo uobičajenim objašnjenjima koja se oslanjaju na fokusiranje na kulturu. Možete li objasniti znanstveni kontekst u kojem je ova knjiga nastala?

Relevantni su i znanstveni i istorijski kontekst, i oni su isprepleteni. Ovo je zbirka socijalne antropologije. Antropologija je zasigurno aktivno učestvovala u “kulturnom zaokretu” u zapadnim humanističkim i društvenim naukama još od 1980-tih. Ali je bila bolje naoružana protiv “kulturološkog čišćenja” “društvenog objašnjenja” od, na primjer istorije i sociologije, koje su lako žrtvovane u kulturnom zaokretu nakon 1985. u kontekstu neoliberalizacije zapadnih društava i akademija, kasnije i u istočnoj Europi. To je bilo tako zato što kulturni zaokret u antropologiji nije bio ništa novo. Kulturalizam je tamo bio intenzivno prisutan svo vrijeme. Bio je dominantan. Antropologija nije uzalud smatrana prelomnicom kulturnog zaokreta u liku Clifford Geertz-a, između ostalih. Kulturalizam je oduvijek prožimao antropologiju, s obzirom na centralnost koncepta kulture u antropologiji. Zbog toga je već postojala intelektualna struja protiv te dominacije, suprotna struja koja je postala veoma jaka, i više marksistička, tokom 1970-tih. U retrospektivi knjiga „Europa i ljudi bez istorije“ Erica Wolfa iz 1982. je vjerovatno bila ikonska publikacija te suprotne struje. I zbog toga je antropologija bila bolje opremljena 1990-tih i 2000-tih od ostalih društvenih i humanističkih nauka da odgovori na asertivan postmoderni i liberalni kulturalizam, kulturalizam koji je sada bio još više filozofski potkrijepljen nego ikada prije, sa kontinuiranim napadima na „velike narative“ modernizma, i očigledno potvrđen padom stvarno postojećeg socijalizma 1989.

Nasuprot tim kulturološkim strujama, antropolozi su razvili intelektualni interes za relacijsko proučavanje klase, rada, i moći, istovremeno prigrlivši više materijalističko i „življe“ shvatanje toga šta je kultura, i kako njena dinamičnost treba biti shvaćena. Radeći sa takvim konceptima, oni su također prednjačili u analiziranju globalizacije kao procesa vođenog klasom i pokrenutog od strane imperijalističkog kapitala i vodećih zapadnih država u ime ekspanzije kruženja kapitala, a ne samo predstavljajući je kao multikulturalni raj. Kritika kapitalizma i eksploatacije i kritika liberalnog i postmodernog kulturalizma, dakle, hrane jedna drugu. Na neki način, kritički antropolozi (kao i geografi) pretvorili su kritiku postmodernizma Davida Harveya kao kulturalističkog predstavljanja postfordističke akumulacije (1989) u izvodljiv program etnografskih istraživanja širom svijeta.

Usput, pristupi klasi i radu u antropologiji, suprotni su „redukcionističkim“ ili „ekonomističkim“ pristupima. Oni su manifestacija ideje da je kultura živa i dinamična, i da življenje znači prije svega cjelokupnu društvenu reprodukciju, pristup hrani, toplini, skloništu, podršci, brizi, obrazovanju, i samim tim, u modernom svijetu, i različitim oblicima plaćenog rada i novčanih primanja; i da se sve to radi i individualno i u manjim i većim „grupama“ koje se zovu domaćinstva, gradovi, države itd. Drugim riječima, kritički antropolozi odbijaju da vjeruju da ljudi žive samo od simbola i jezika, čak iako uvijek prepoznaju važnost te dimenzije. To također znači da rad nije viđen samo kao rad, i da se pitanje klase ne tiče samo prihoda ili društvene ili profesionalne grupe ili kategorije. To su dinamični i nejednaki društveni odnosi bivanja u svijetu, zasićeni kulturom i njenim istorijama, ali na duboko kontradiktorne načine.

Naša knjiga je bila jedna od prvih koje su tvrdile da univerzalna stvarnost koja vreba u pozadini podrazumijeva jezivo obespravljenje, razvlašćenje (rasposjedovanje), eksploataciju, i zaista rašireno ponižavanje velikih grupa ljudi koji ne posjeduju dovoljno imovine i kapitala kako bi slavno preživjeli u ovom darvinovskom zapletu.

I to je suština: kulturalistička objašnjenja (ili idealistička, ako želite) fenomena kao što je etno-nacionalizam ne mogu objasniti njegovo nastajanje kao svjetski raširene pojave. Oni uglavnom rade ono što i sami nacionalisti rade: generiraju mitove o porijeklu jedne etno-kulture, pretpostavljaju da su te grupe mnogo homogenije nego što jesu, ističu razlike sa drugim nacionalnim grupama, prepuštaju se objašnjavanju posebnih istorijskih zajedničkih značenja riječi u nacionalnim jezicima ili etno-religijama, i ukazuju na očigledne istorijske nepravde koje jedna grupa trpi od strane njenih neprijatelja. Sve u svemu, takva objašnjenja imaju tendenciju da učestvuju u konzervativnim agendama tih nacionalizama. Ono što oni jednostavno ne mogu da objasne jeste dinamika i generički uspon, uglavnom iliberalnih populističkih nacionalizama u 2000-tim, skoro širom svijeta, u Istočnoj i Zapadnoj Europi, u Velikoj Britaniji, SAD-u, Australiji, kao i u Indiji, Turskoj, Brazilu, Filipinima, i tako dalje. Antagonizmi koji pokreću te nacionalizme očigledno nisu usmjereni samo protiv jedne ili druge neprijateljske kulturne grupe, iako svi oni vole da ih pronalaze (čak i kada te grupe jednostavno nisu tamo, kao islamski imigranti u Mađarskoj ili Poljskoj, osim ako ih iliberalne države uhapse za vrijeme njihovog migrantskog prolaska i zatvore ih u svrhu političke zloupotrebe, kao u Mađarskoj). Stvarni antagonizam ovdje jeste protiv neoliberalnog kapitalizma. Ne kao jedna velika apstraktna stvar, već kao skup izrazito raznolikih, situiranih i višeslojnih, ali u isto vrijeme duboko stvarnih, intimnih, tjelesnih svakodnevnih odnosa. Naša knjiga je bila jedna od prvih koje su tvrdile da univerzalna stvarnost koja vreba u pozadini podrazumijeva jezivo obespravljenje, razvlašćenje (rasposjedovanje), eksploataciju, i zaista rašireno ponižavanje velikih grupa ljudi koji ne posjeduju dovoljno imovine i kapitala kako bi slavno preživjeli u ovom darvinovskom zapletu.

Rast nacionalističkog populizma

Glavni argument knjige je da su masovna razvlašćenja i obespravljenja uzrokovana globalnim neoliberalizmom dovela do rastuće privlačnosti nacionalističkog populizma među radničkom klasom u Europi. Naglašavate čežnju ljudi za socijalnim pravima koja su prije uživali i njihov otpor prema kapitalizmu. Knjigu čine studije iz Rumunije, Srbije, Mađarske, Italije i Škotske (UK). Koje glavne razlike pronalazite između situacije u Zapadnoj i Istočnoj Europi na osnovu studija koje su uključene u ovu zbirku?

Trebao bih naglasiti da je ova naša zbirka već pomalo zastarjela. Vrijeme prolazi brzo i dosta toga se dogodilo, ali je kolekcija zaista bila predskazujuća. Ukoliko želite neki skoriji dokaz za naše argumente samo treba da pogledate rušenje tzv. „crvenog zida“ u sjevernoj Engleskoj na decembarskim izborima u Velikoj Britaniji. Tamo je cijeli niz zajednica radničke klase prvi put nakon mnogo decenija napustio laburiste i glasao za Borisa „Brexit“ Johnsona. Ili pogledajte podršku radničke klase Trumpu 2016. godine u Ohio-u, Pensilvaniji, Michiganu; ili u klasom pokrenutu pobjedu desničarskog PiS-a na izborima u Poljskoj 2019. Dakle ima više sličnosti nego različitosti između Zapadne i Istočne Europe. Nacionalistički politički preduzetnici sa anti-kosmopolitskom agendom i dijelom anti-neoliberalnim ili anti-kapitalističkim diskursima koji se povezuju sa nostalgijom za nacionalnim blagostanjem iz perioda 1950-tih i 1970-tih svuda uspješno mobiliziraju glasove radničke klase iz provincije (a ne glasove visoko-obrazovanih „gig“ radnika u metropolama koji uglavnom podržavaju nove ljevice). Naravno, ovo se dešava u kontekstu gdje su stvarna socijaldemokratija i socijalizam onemogućeni globalizacijom kapitala i stvaranjem neoliberalne EU. Oduzet im je legitimitet kroz liberalnu euforiju tipa „kraja istorije“ koja je inače sada gotova, kao i sam neoliberalizam i postmodernnizam.

Knjiga tvrdi da je taj proces univerzalan. Ali posebni načini na koji je on označen i sastavljen nužno se razlikuju između nacionalnih arena, državnih i regionalnih istorija, i njihovih „javnih arhiva“. Tako da će se stvarni diskursi i akteri uvijek razlikovati. U knjizi naglašavamo da u svim slučajevima ti varijabilni diskursi i akteri, kako bi postali izborno uspješni, moraju ponuditi neko „nacionalno dobro“ onima koje široko pojmimo kao radničke klase. I moraju postaviti to „nacionalno dobro“ nasuprot kosmopolitske elite koja nastoji da im to oduzme. Naravno, mi znamo da su nacionalistički lideri uglavnom obrazovani i urbani, i više su iz srednje klase i sitni buržuji, te je zbog toga moguće da neće uspjeti da urade ono što su obećali „običnim ljudima“. Ali podrška široke radničke klase, čak i ako je u početnom obliku bila čisto protestno glasanje, je neophodna za bilo kakve izborne uspjehe.

Suština je da su radnici u svim vremenima i na svim mjestima jednostavno ljudi koji trebaju da prodaju svoj rad kako bi preživjeli.

Ovdje se osnovne razlike između Istočne i Zapadne Europe tiču ljudskih prava, multikulturalizma, rodne jednakosti, prava LGBT osoba, seksualne fluidnosti. Na Zapadu ne postoje nacionalistički akteri desnog krila koji prihvataju Putineskni patrijarhat i mačizam, koji žele zatvoriti nevladine organizacije i mrze Georga Soroša. Čak ni Donald Trump to neće, iako i on mrzi Soroša i voli mačizam. Štaviše, danska i nizozemska nacionalistička desnica zamišljaju sebe čak i kao više pro gay i liberalnijim od ljevice. Dakle, na Zapadu desni populisti tvrde da brane ljudska prava, rodnu i seksualnu ravnopravnost od muslimanskih doseljenika, dok njihovi pandani u Istočnoj Europi kažu da štite tradicionalnu hrišćansku porodicu od tih istih. Stav prema civilnom društvu i NVO sektoru je još jedna razlika, koja proizlazi iz one prve. Zapadni nacionalistički populisti vide sebe kao branioce prosvjetiteljstva i njegovih predstavnika, dok Istok zamišlja da je tradicionalna porodica na udaru upravo od strane te savremene, neoliberalne verzije prosvjetiteljstva na Zapadu: od strane multikulturalizma. Ipak, i zapadni i istočni nacionalizmi se zalažu za zaštitu časti i socijalnih prava starosjedilačke populacije, „naroda“, od napada liberalne elite (i zamišljaju da se ta elita prije svega sastoji od socijaldemokrata).

Radnička klasa danas

U svijesti ljudi iz BiH traumatsko razvlašćenje se obično vezuje za rat za koji se smatra da je nepovratno ‘odnio’ živote ljudi kakve su imali. Moglo bi se reći da se svi osjećaju razvlašćeni u materijalnom i simboličkom smislu. U praksi naravno da razlike postoje. Ko je u ovom promijenjenom svijetu i promijenjenim modelima rada radnička klasa danas?

U bivšoj Jugoslaviji rat je doveo do otvoreno nasilne privatizacije resursa i razvlašćenja što je na nekim drugim mjestima urađeno na mnogo sofisticiranije načine, legalno, i tehnokratskim sredstvima (koji su isto tako „strukturalno“ nasilni). Između ostalog, 2014. godina u Bosni je bila tako snažan momenat zato što su odjednom vratili ne-etnički označena pitanja kao legitiman repertoar javnih protesta: siromaštvo, napuštenost, niska primanja, zaostale neisplaćene plate, nejednakosti, sistematsko nestajanje prava, korupcija u demokratskom funkcioniranju. Stef Jansen je napisao odlično poglavlje o tome u našoj nedavnoj knjizi „Svjetska mobilizacija: Klasa i urbana javna dobra“ (sa Mao Mallona, ur. 2018), koja je na neki način nastavak „Naslovi nacije, podteksti klase“. Ovo su suštinska pitanja „radničke klase“. Ona su krucijalna za ljude koji žive i zavise od svog plaćenog rada, što ne znači da ona nemaju uticaj na mnoge ljude koji sebe vide kao „srednju klasu“. Ovdje dolazimo do važnog pitanja. Uvijek treba kritikovati poimanja radničke klase koja potiskuju taj koncept natrag u devetnaesti ili sredinu dvadesetog vijeka: plavi okovratnik, industrijalac, muškarac i tako dalje. To je bila samo privremena, fordistička verzija radničke klase, iako je mogla biti „klasična verzija“. Suština je da su radnici u svim vremenima i na svim mjestima jednostavno ljudi koji trebaju da prodaju svoj rad kako bi preživjeli. To smo u osnovi svi mi. Ne možda 99 procenata, ali recimo 90 procenata. Stvarni problem nije uopšte u pojmu radničke klase već u pojmu srednje klase. Pod neoliberalizacijom ta srednja klasa je podjeljena u jedan veliki, sve slabije mobilan segment koji je proleterizovan, sa jedne strane, i u jedan manji segment koji je postao prilično kosmopolitski i buržoaski, višu srednju klasu, sa druge strane. Ljudi u ovom prvom segmentu srednje klase odbijaju da sebe vide kao radničku klasu, jer misle da je to ispod njihovog statusa, ali u praksi njihovi interesi postaju sve više usklađeni sa „običnim ljudima“ a ne sa višom srednjom klasom. To je slučaj sa mladom, urbanom, dobro obrazovanom, pod-zaposlenom, kvazi-srednjom klasom i „kreativnom klasom“, kao i sa slabo plaćenom administrativnom klasom službenika, i sa često slabije obrazovanim, starijim radnicima u provincijama kojima je prije rečeno da su niža srednja klasa.

Stvarni problem nije uopšte u pojmu radničke klase već u pojmu srednje klase.

‘Pakovanje’ populizma

U BiH postsocijalistička tranzicija je jedva priznata u odnosu na medijski stalno isticanu post-ratnu tranziciju. 90-e godine (kako one neposredno predratne, tako i neposredno postratne) ili pak ekonomska kriza ’80-ih godina su skoro nevidljive. Desno orijentirane nacionalističke političke stranke skoro u kontinuitetu su na vlasti već skoro 30 godina integrirajući unutar vaše knjige često suprotstavljene težnje: i etnopolitiku, i težnju prema EU integracijama bez ikakvog kritičkog stava prema globalnom kapitalizmu. Ustvari, naročito od protesta 2014. godine, one čak preuzimaju skoro nostalgičan diskurs o prethodno postojećim socijalnim pravima. U ovom svijetlu, da li još uvijek možemo govoriti o ‘jednom te istom’ nacionalizmu kroz vrijeme? Kakav istraživački pristup zagovarate unutar ove knjige?

Regionalna i nacionalna kretanja su presudna u postavljanju različitih naglasaka i stvaranju različitih sklopova ideja i ljudi, kao što sam već prethodno rekao kada sam govorio o generalnim retoričkim razlikama između nacionalizama desnog krila iz Istočne Europe i onih iz Zapadne Europe. Postoji mnogo bazičnih sličnosti: stara pitanja o klasi se vraćaju kao problemi etno-nacionalizma, nostalgija za „socijalnom državom“ je artikulisana kao novi anti-neoliberalni i anti kosmopolitski politički program. Ali svaki region i svaka država pakuje neke osnovne elemente unutar svojih dominantnih narativa. Ako ste vi još uvijek izvan razvojne mašine EU-e, vi očajnički želite da postanete dio zamišljenog izobilja bogatstva i prava čija je, čini se, EU utjelovljenje, i vaši nacionalisti desnog krila moraju to nekako uzeti u obzir. Ukrajina, Bosna, i ostale države Zapadnog Balkana su primjeri, čak i ako će se tamo sve više tražiti određeni set socijalnih prava za „zaslužne“ domaće ljude iz etničke većine. Ljudi također imaju tendenciju da zamišljaju EU u njenim socijaldemokratskim verzijama iz 1970-tih, i uvijek ih treba podsjećati da takva EU više ne postoji. U svim ovim slučajevima etno-nacionalističke politike su uspostavljene prije nego što su artikulisani socijalni, klasni problemi kao takvi. Ukoliko ste u EU, ali na perifernoj post-socijalističkoj lokaciji, kao što je Mađarska, vaši desničarski nacionalisti će najvjerovatnije željeti da kapital i tokovi sredstava dođu, u isto vrijeme se ne slažući sa paketom građanskih i ljudskih prava koji su dominantni na Zapadu. Želiće nacionalni suverenitet u isplati porodičnih davanja i penzija, i da kazne cigane i imigrante. Izvan Šengena, recimo u Rumuniji, sve ovo je predmet snažnog prijepora između socijalističko-nacionalističke desnice koja je utjelovljena u socijaldemokratskoj partiji i meritokratsko-nacionalističkog liberalizma koji je duboko neoliberalan. U mediteranskoj euro-zoni vaš nacionalizam će se baviti suverenitetom i javnim trošenjem i zalagaće se za transformaciju upravljanja Eurom. Na sjeveru, vaši desničarski nacionalisti će se zalagati za konkurentnost, zdrave budžete i socijalna prava za „zaslužne“ iz većine (što često mogu biti mali preduzetnici, kao što je to slučaj sa AFD-om u Njemačkoj). U svim slučajevima imigranti su pretvoreni u politički kapital desnog krila protiv liberalnog ustava EU, i pitanja rodnog identiteta će biti istaknuta i razdvajajuća. Ali dublja problematika desnog nacionalnog populizma ne tiče se ustvari imigracije već narodnog suvereniteta, dostojanstva i socijalnih prava “običnih ljudi autohtonog statusa“.

Hvala Vam puno na ovom razgovoru!

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.