Sa arheologom Mirzom Kapetanovićem, višim stručnom saradnikom za zaštitu arheološkog naslijeđa u Kantonalnom zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, razgovarali smo o arheologiji i njenoj ulozi po pitanju društvenih odnosa, mogućnostima korištenja arheološkog naslijeđa u turističke svrhe, kao i zakonskim regulativama i nadolazećim prijetnjama po arheološko naslijeđe.
Možete nam na početku pojasniti šta je to arheologija i zašto je društveno važna za BiH?
Postoje razne definicije arheologije u svijetu, jer se u različitim podnebljima ona shvata drukčije, ali u osnovnim crtama mogu reći da se radi o znanstvenoj disciplini koja nas osnovu materijalnih ostataka ljudi teži razumjeti i rekonstruisati život, kulturu i običaje ljudi i civilizacija kroz vrijeme te na bazi toga uspostaviti jasne odnose sa okolinom. Iako je materijalna kao nauka, njena vrijednost leži u nematerijalnim stvarima. Kao relativno mlada nauka, ne u svijetu, ali jeste kod nas, čiji počeci sežu od 19 stoljeća, veoma je važna za razumijevanje društvenih odnosa i civilizacijskog napretka te izgradnju sociodruštvenog poretka, a njena uloga se kroz prošlost mijenjala, obzirom da je ne možemo formalno odvojiti od društvenih procesa. Za našu državu, može biti itetako važna, ako joj se nađe uloga i pozicija u društvu, može biti katalizator napretka društva ili zajednice. Ona govori o ljudima, narodima, civilizacijama koji su živjeli na ovim prostorima, zbog toga je veoma važna, jer neki sudbonosni događaji iz prošlosti u sličnim formama i oblicima se javljaju i u sadašnjosti, a biti će ih zasigurno i u budućnosti.
Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995 pa do današnjih vremena izvršena su i neka arheološka istraživanja na području grada Sarajeva, koja su otkrila svu slojevitost i potvrdili kontinuitet života ljudi na ovim prostorima. Možete li nam pojasniti koja su to istraživanja i da li su ona na koncu omogućila bolje poznavanje arheološke slike Sarajeva, ali i Bosne i Hercegovine?
Mogu reći da nije bilo puno sistematskih, onih pravih istraživanja koje se u svijetu rade po nekoliko kampanja, gdje se u tim prilikama otvaraju puno veće arheološke površine, prvenstveno zbog izostanka dugoročnog planiranja i lošije ekonomske situacije u zemlji. Uglavnom se radilo o manjim zaštitnim istraživanjima, ponekad i revizionim istraživanjama, koja su ponudila materijalne dokaze o naseljavanju i životu ljudi na ovim prostorima. Zapravo rijetko koje arheološko istraživanje je do kraja provedeno zbog raznih administrativnih, financijskih, tehničkih i drugih ograničenja a pogotovo se to odnosi na konzervaciju nalazišta nakon istraživanja, koja je većinom izostala. Ipak na koncu, mogu reći da određene rezultati postoje kao temelj za buduće nove metode istraživanja. Neki od najznačajnijih arheoloških poslijeratnih projekta na području Kantona Sarajevo su: Tašlihan, At Mejdan, Bijela i Žuta tabija, Kali hadži Alijina džamija, Firuz begov hamam, Butmir, Dubrovnik, istraživački radovi na brojnim nekropolama stećaka i srednjovjekovnim utvrdama.
Obzirom da radite u službi zaštite naslijeđa, a te institucije su danas izložene raznim vanjskim uticajima, gdje prolaze rekli bismo kroz dosta turbulentna i izazovna vremena, zanima nas kakvo je vaše mišljenje po pitanju trenutne zaštite naslijeđa u Bosni i Hercegovini?
Gledajući iz ugla običnog građanina ove zemlje, ali i kao poziv struke, primjećujem da sistem zaštite nasljeđa u BiH na svim nivoima vlasti je već dugo vremena nefunkcionalan, posebno zbog prevelikog uplitanja privatnog kapitala i djelovanja interesnih lobija, nedostatka novih kadrovskih rješenja sa znanjima i idejama, neefikasnosti rada institucija, zastarjelih i manjkavih zakona i akata, za mnoge nejasnih i komplikovanih nadležnosti itd….
Moglo bi se napraviti i jedno šire obrazloženje za efikasniji sistem zaštite i upravljanja naslijeđem, pitanje je samo koje su to snage dovoljno hrabre i sposobne sprovesti to u djelo, jer nigdje, barem za sada, ne postoji ni politička niti društvena volja za takvo nešto.
Nameće se samo po sebi, da je prvi zadatak za buduće generacije koje dolaze promijeniti narativ o nasljeđu, a jedan od preduslova je bolje i efikasnije obrazovanje (u školama, univerzitetima pa i kod kuće) gdje se naslijeđe ne bi smjelo posmatrati kao relikt međureligijskih i međunacionalnih sukoba, nasilnog uništavanja objekata, trgovine spomenicima i umjetninama, uzurpiranja javnih prostora za razne ideološko-huškaške interese, već nešto stimulativno, koje u konačnici treba da posluži kao kvalitetna podloga za izgradnju društva i države.
Svjedoci smo da danas postoje ozbiljne prijetnje i izazovi sa kojima se suočava arheološka struka kao takva, a jedna od prijetnji po arheološko naslijeđe je izgradnja koridora Vc kroz Bosnu i Hercegovinu ali i druge vrste građevinskih zahvata u prostoru, šta je urađeno na tom polju?
Kada se bolje sagleda situacija na terenu, može se zaključiti da je izgradnja autoputa A1, davno već započela 2001. godine, koji ide od juga Hercegovine preko Sarajeva do Zenice kroz Vogošću, Ilijaš, Visoko, Kakanj i druga važna mjesta pa sve do rijeke Save, dobrim dijelom uništila očuvane (neispitane) arheološke zone ili lokalitete ili ih pak presjekla u jednom dijelu.
Iako je manji dio tih lokaliteta istražen i “naučno” spašen, tada je bilo moguće identificirati, prema novijim rezultatima istrazivanja, nekoliko stotina potencijalnih arheoloških nalazišta.
Međutim, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su dovele do toga, danas je taj broj zasigurno duplo manji.
Pored svepristunih ilegalaca kopača, neki od najvećih devastatora arheološkog naslijeđa su javna preduzeća tipa autoceste, telekomi, pošte, vodovodi, plinovodi, razna elektro i privredna društva itd.. koji ishoduju urbanističke i okolišne saglasnosti, obično bez prethodno provedenih zakonskih procedura a koji se između ostalog odnose i na obavezu očuvanja naslijeđa u skladu sa međunarodnim konvencijama i poveljama a čija je potpisnica od 2008. godine i Bosna i Hercegovina.
Za privremeno spašavanje bosanskohercegovačke arheologije kao naučne discipline, koja je još uvijek na “testu zrelosti” ali i arheoloških nalazišta kao takvih, te muzejske i konzervatorske struke, potrebno je u budućnosti ozbilnjije djelovati te usvojiti set novih zakonskih rješenja a ova rješenja koja su na snazi po mogućnosti dodatno unaprijediti te uskladiti ih sa svjetskim standardima zaštite. Upravo svjedočimo da je veliki broj njih danas u opasnosti i prijeti im direktno uništenje, usljed raznih (ne)planiranih intervencija u prostoru, neki više u suštini čak i ne postoje, a svakim danom ih je nažalost sve manje i manje. Zabrinjavajuće je i vidjeti rad inspekcija za arheološko naslijeđe, koje bi trebale djelovati mnogo efikasnije.
Vidimo da mnoge razvijene zemlje u svijetu, ali u okruženju, koriste svoja bogata arheološka nalazišta, zahvaljujući kojima privlače na hiljade turista, daju podstrek ekonomiji i stvaraju nova radna mjesta. Da li je takva situacija ovdje?
Turistička ponuda bazirana na arheološkom naslijeđu je nešto što obično dođe na kraju, kada se prethodno poslože sve temeljne stvari u nekom segmentu. To je jedan od načina kako da arheologija bude u budućnosti finansirana i održiva u nekom zdravom okruženju. No, činjenica je da bi mi ovdje u BiH uopće došli do situacije da predstavimo jedan arheološki lokalitet kao brend, moramo konačno početi na pravi način voditi brigu o zaštiti naslijeđa, najprije je ga adekvatno do kraja istražiti, zatim valorizirati te u skladu s tim odrediti mu namjenu, uraditi kvalitetnu konzervaciju i interpretaciju. Nakon toga, trebalo bi lokalitet ekonomski sagledati i vidjeti isplativost ulaganja u jedan takav lokalitet, ali zasigurno da je naša zemlja puna veoma vrijednih nalazišta i ima jako puno potencijala za buduće djelovanje. To sve traži stalnu edukaciju i saradnju među različitim stručnjacima i institucijama. Nadam se da neće samo na tome i ostati.
I za kraj jedno pitanje, kakva je po Vašem mišljenju budućnost bosanskohercegovačke arheologije?
Eh to je najteže pitanje za odgovoriti, obzirom da se nekad budućnost ovdje kosi sa realnim i mogućim. Jasno je svima da se kao nauka mora stalno unaprijeđivati da bi opstala, za razliku od nekih ranijih vremena kada se dugo vremena primjenjivao kulturno-historijskih pozitivistički pristup, sada živimo u nekom drugom “trećem” dobu razvoja informacijih tehnologija i umjetne inteligencije, tako da će u centrima moći ove nauke morati odgovoriti na brojna složena pitanja i izazove. To će se stanje reflektovati i kod nas, ne tako brzo, jer po običaju već sada kasnimo u procesima po nekoliko desetljeća. Ono što bih ovdje volio naglasiti, da mlađe generacije u tim procesima moraju da preuzimaju veću odgovornost za sebe ali i za društvo, a ne samo da “slijepo” prate postojeće naučne stavove, jer žive u svom “dobu po rođenju” i puno lakše im je razumjeti sve složene procese koji dolaze, ali to ne isključuje i afirmisane naučnike koji sigurno mogu pomoći u prenošenu znanja, jačanju kapaciteta i usmjeravanju pravaca kretanja bosanskohercegovačke arheologije u budućnosti.