Dan tuđih pobjeda

Dan pobjede nad fašizmom nema tradiciju obilježavanja među ovdašnjim ljudima. Ljudi se ovdje vole, ako već nešto obilježavaju, držati datuma koje su slavili u socijalizmu u vrijeme Jugoslavije. Oslobođenje tvog grada je po pravilu u potpunosti bacalo u sjenu dan „konačne“ pobjede nad fašizmom. Za 9. maj se uglavnom znalo iz udžbenika istorije.

Možda zato što fašizam nije ni pobijeđen tog 9. maja 1945. godine. Jeste Hitlerov nacizam u Njemačkoj, i to možda jedino tamo, ali fašizam u Evropi je opstao. I to ne samo kao ideja nego i u različitom pojavnom obliku. Frankov fašizam u Španiji se održao decenijama poslije. Sve do smrti Franciska Franka 1975. godine, ali ni time fašizam nije nestao jer su do tada već bili stasali mnogi neofašistički pokreti i partije u Evropi.

Pogotovo se Jugoslavija nije mogla nešto pretjerano vezati za taj datum jer je ovdje rat potrajao zvanično do 15. maja 1945.godine, a nezvanično Odžak je oslobođen tek 25. maja 1945. godine uz teške borbe partizanskih jedinica sa jakim ustaškim uporištem.

Veći gradovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Zenica, Doboj, Banja Luka… oslobođeni su tek u aprilu 1945. godine a tada je Crvena armija već vodila ulične borbe u Berlinu i kršila posljednji nacistički otpor. Berlin je konačno pao 2. maja 1945. godine što je šest dana prije nego je oslobođen Zagreb. Fašizam je kod nas bio žilaviji i otporniji nego tamo gdje je izvorno nastao. Zato i nije iznenađenje što su njegove reinkarnacije, u većoj ili manjoj mjeri, zaživjele na svim stranama devedesetih prilikom raspada Jugoslavije.

9. maj je u našim krajevima postao bitan tek kao Dan Evrope, kada su nakon Dejtona ovdašnji političari nastojali pokazati svoju opredijeljenost ka „evropskom putu“, ma šta to značilo i kuda taj put vodio. Nisu pretjerano razmišljali zašto se baš 9. maj obilježava kao Dan Evrope od 1985. godine. Istovremeno su mogli slaviti i svoje lokalne fašizme i fašiste poražene u Drugom svjetskom ratu i davati izjave u povodu pobjede nad fašizmom. Nekad i one tragikomične poput „partizani u borbi protiv antifašizma“, aktuelnog premijera Federacije BiH.

Vodeća nacionalna partija u Bošnjaka je nastojala da osigura ekskluzivna prava na obilježavanje 9. maja, jednim dijelom da pokažu da su oni opredjeljeniji od ostalih za evropske integracije a još više zbog toga što su svoju upitnu državotvornu politiku crpili na AVNOJ-u i ZAVNOBiH-u. SDA-ov političar i bivši zatočenik, Irfan Ajanović, koji je osnovao Savez logoraša u BiH odredio je 9. maj za Dan logoraša. Iako u tom datumu nije imao nikakvo uporište vezano za logore, pošto najveći logori nisu ni postojali u to vrijeme 1992. godine, intencija je bila očita da se 9. maj otme od nacionalnih stranaka iz preostala dva naroda. Kako bi se dodatno osigurali 9. maj su izabrali i za Dan zlatnih ljiljana, računajući da će tek to biti neprihvatljivo drugima. Zlatni ljiljan, kao ratno priznanje, nema nikakvih dodirnih tačaka sa datumom 9. maj jer u to vrijeme 1992. godine nije ni postojalo.

Epilog toga je da se u bivši logor Omarska, zasigurno najpoznatiji logor u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, jedino 9. maja ne može ući, dok su svi ostali dani dostupni uz prethodnu najavu. Tako je još od 2011. godine kada je Savez logoraša u BiH odlučio da centralno obilježavanje Dana logoraša bude na mjestu bivšeg logora Omarske. Tadašnji članovi Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović i Željko Komšić održali su vatrene govore optužujući druge za fašizam, vratili se u Sarajevo i ostavili iza sebe trajnu zabranu pristupu bivšem logoru na 9. maj. To je bilo ono vrijeme radikalizacije odnosa u BiH i neskrivene upotrebe ratnih stradanja u političke svrhe. Vrijeme kad je bilo najavljeno podizanje monumentalnog krsta na Zlatištu iznad Sarajeva i koje je inače bilo obilježeno u međusobnom prozivanju za fašizam i proizvodnji nacionalnih tenzija od strane nacionalističkih politika.

Obilježavati 9. maj na ovim prostorima ima jedino smisao ako će se bezrezervno slaviti partizanski pokret koji je tog maja 1945. godine izvojevao pobjedu nad fašističkim okupatorima i što je još važnije nad domaćim fašistima. Dok se ime Mustafe Busuladžića nalazi u užbenicima i veže se za škole u Sarajevu licemjerno je pominjati Dan pobjede na fašizmom. Pogotovo je licemjerno tamo gdje se otvoreno slave ustaški i četnički fašisti i njihovim prvacima dodjeljuju imena ulica kao što je slučaj u Mostaru, Banja Luci i nekim manjim mjestima. Ne mogu se partizani zaobilaziti u obilježavanju pobjede nad fašizmom a zaobilaze se u širokom luku.

Dan Evrope bi imalo nekog smisla obilježavati kada bi to bila ona Evropa iz 1985. godine a ne ova sa žicama i logorima za nesretnike iz Azije i Afrike. Možda ipak da se sjetimo nečeg na ovaj dan, da je predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković još uvijek u pritvoru. Osumnjičen zbog kriminala i korupcije na poziciji najistaknutijeg bivšeg logoraša u BiH. On je naša stvarna slika i prilika a ne oni prizori pobjednika nad fašizmom iz 1945. godine. Mi sa tim ljudima nemamo više ništa zajedničko. Na fašizam u našem sokaku mi oborimo glavu.

Piše: Edin Ramulić

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.