Studentski protesti u Srbiji pokrenuli su talas solidarnosti širom regiona i otvorili važno pitanje – da li mladi mogu biti nosioci stvarnih društvenih promjena. Iako se često predstavlja da su apatični i nezainteresovani, masovni protesti pokazali su suprotno, budeći nadu da je drugačija budućnost moguća. O značaju ovih dešavanja za Srbiju i region, ulozi civilnog sektora, ali i rastućem konzervativizmu i ekstremizmu, govori Sofija Todorović iz Inicijative mladih za ljudska prava, ističući da odgovornost za stanje u društvu ipak ostaje na svima nama.
U Bosni i Hercegovini, pa i u drugim zemljama regiona, postoji velika simpatija prema studentima koji su pokrenuli velike proteste u Srbiji. Pokazalo se da mladi nisu nezainteresovani za društvena i politička pitanja. Kakav je značaj ovih protesta za Srbiju i region?
Protesti u Srbiji su mnogo više od traženja izbora. Broj ljudi koji su izašli na proteste, kao i broj mjesta i gradova gdje se održavalo je nešto nešto što do sada nije bilo viđeno u našoj zemlji. I to je prije svega probudilo nadu i probudilo mogućnost ljudima da razmišljaju drugačije, da vide da je drugačije moguće. I da vide šta trebaju da rade i na šta više neće da pristanu. Ovo ne smijemo da podcijenimo ili zaboravimo bez obzira što se možda ova studentska pobuna ne uklapa u klasične i ranije viđene korake koje vode prema političkoj promjeni. Mnogo je neizvjesnije kako će izgledati da promjena koju oni žele da iznesu. Takođe, mene ohrabruje što je to pobudilo simpatije regiona i region bi trebao da bude I glasniji u iskazivanju tih simpatija. Mislim da se na taj način razbijaju stereotipi I predrasude koje vladajući režim u Srbiji gradi već više od 12 godina. Prije svega mislim na predrasude naspram zemalja kojima smo okruženi. Ta vrsta podrške treba biti prije svega prema ovim mladim ljudima koji su odrasli unutar ovakve vlasti u Srbiji i u ovakvom sistemu obrazovanja. Njima može pomoći da prevaziđu neke stvari I možda počnu drugačije da gledaju na neke istorijske događaje i saradnju u regionu.
Da li mislite da aktivitet nevladinog sektora, pogotovo organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava i razvojem demokratskih vrijednosti, mogu dodatno da unaprijede situaciju u regionu. Gotovo sve države nevladinin sektor smatraju nečim opozicionim, nečim što im smeta da se održe na vlasti.
Pa u principu, jeste to tako zato što neke od glavnih vrijednosti koje zagovara nevladin sektor, prije svega mislim na onaj sektor koji se bavi pomirenjem, regionalnom saradnjom, suočavanjem sa prošlošću, su izuzetne za razvoj. Mi kao društvo, kada bi ovladali bilo kojom od tih ideja i vještina, odnosno ih prihvatili, ljudi koji su na vlati nikada ne bili naš izbor. I oni to osjećaju kao jednu priču koja ih ugrožava. Zato što u takvom sistemu vrijednosti oni ne bi bili izbor građana. Mislim da civilni sektor ima puno akumuliranog znanja. No, mislim da je situacija u Srbiji malo gora nego u drugim republikama. Civilni sektor je zadnjih 13 godina bio izložen strašnim stvarima. Mi imamo mlade ljude koji su u političkom izgnanstvu, što nije nigdje u zemljama regiona. Tako u Srbiji završe ljudi koji se otvoreno suprotstave režimu I u borbi za pravdu uključujuću I ostale građane I građanke. I to je jedna stvar koja je za Srbiju posebna, kada govorimo o aktivizmu mladih i civilnom sektoru. Taj sektor u Srbiji je morao da nauči da se dovija na različite načine da bi opstao u tako jednoj situaciji. Tu ne mislim na finansijska sredstva, već na ljude, jer oni čine civilni sektor. Trebate da imate ljude koji se osjećaju sigurno, bezbjedno, da govore, da rade, što u Srbiji odavno nije slučaj.
Sve se češće govori o fašizaciji u regionu. Možda je u nekim slučajevima to prejaka riječ, ali je jasno da jačaju sile, partije, pokreti koji su zasnovani na konzervatizmu, pa i ekstremizmu. Mnogi smatraju da je rezultat toga I što se mijenja situacija u Evropi, pa i u SAD, što ohrabruje određene političke snage u regionu. Kakav je vaš stav?
Pa u principu je tako. Kada govorimo o tom, ja bih rekla, odlasku u ekstrem, što možemo nazvati i fašizacijom, je globalni problem. To vidimo I u zemljama gdje nismo mogli to I da zamislimo. Koje su bile predvodnice tih nekih demokratskih vrijednosti. I tu vidimo ozbiljne zaokrete koje vode političke struje koje postaju sve dominantnije. I to dolazi od najviših političkih zvaničnika I to ne ohrabruje ovaj naš region koji treba da traži mjesto za sebe. To jeste važno za razmatranje konteksta u kojem mi djelujemo, ali to ne treba da bude izgovor za ono loše što se nama dešava. I mi moramo da shvatimo, bez obzira na geopolitičke okolnosti, da smo za stanje u našim zemljama najodgovorniji mi sami.
R.U.